Suludo normalna osoba — Važno je ne isticati se i stajati u stavu »mirno« Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normal­ ni ljudi. To su one bezlične blijede pojave kojih se uopće ne mo­ žemo sjetiti, iako smo u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi našega normalnog društva, a njihova je krilatica: Nipošto se ne isticati! U školi su bili dobri, prosječni, pomalo štreberi, ali ne toliko da bi se ostali učenici osjećali ugroženima. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili žvakaće gume na stolac — ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaćeni. Životnu su suput­ nicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, ženu kojoj je čistoća na prvome mjestu. Dubinska čistoća, razumije se. Postali su knjigo­ vođe u financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za nošenjem štitnika za rukave, i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeću su uvijek birali onako kako to pristoji jednom gospodinu koji drži do sebe: muškarac zna da se dobro odjenuo ako se kasnije više nitko ne može sjetiti što je imao na sebi. Svojim razmišljanjem također uvijek prate trendove. Pomalo su kritički nastrojeni, ali ne previše. Umiru posve nespektakularno, od srčanog udara, kao i većina njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploči piše im: »Živio je tiho i neupadljivo, umro je jer je takav bio običaj.« Tako čak i kao leševi potpuno prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli završiti na psihijatriji. Na svim bi psihološkim testiranjima postigli krajnje normalan rezultat. Kad ih čovjek gleda, nije uvijek siguran jesu li uopće živi, a ako jesu, kako je to moguće? Vjerojatno su ipak živi na neki način, samo mi to ne primjećujemo. Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim ljudima. Oni su naposljetku potka našega društva. Preduvjet su bilo kakvog reda u cestovnom prometu. Radost su svih statističara, koji ništa ne mrze više od ljudi koji odskaču od statistike. Suludo normalni su okvir koji omogućuje iznimnima da se doista i osjećaju iznimno. Međutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne vole druge. Mrze sve šarene, upadljive, glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne poštuju nikakva pravila, koji se nepropisno parkiraju, voze iznad dopuštene brzine, a na autocesti predugo ostaju u lijevoj traci. Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim ljudima. Ipak, kad se čaša prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može pre­ tvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkom gnjevu. Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je čuvenoj priči o čekiću opisao muke takva života. Neki čovjek želi objesiti sliku, a onda ustanovi da nema čekić. Razmišlja ne bi li susjeda pitao za čekić. Ali, taj mu čudni čovjek na pitanja uvijek odgovara jednosložnim riječima, vjerojatno je ohol, arogantan, egoističan, možda je čak i toliko podmukao tip da, doduše, ima čekić, ali ga ne želi niko­ me posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost, neviđen bezobrazluk! I tako on pozvoni susjedu kojeg uopće ne poznaje i crven u licu izdere se na zapanjena čovjeka: »Ma samo vi zadržite svoj čekić!« Suludo normalni ljudi su, doduše, normalni, ali mogu biti neuračunljivi. Nedavno sam čitao o nekom čovjeku koji se na svome malom posjedu izvan grada sa susjedima stalno svađao oko tričarija. A onda je jednoga dana bez razmišljanja zatukao tročlanu obitelj iz susjedstva. Svi podaci o njegovu životu govore da je taj čovjek bio suludo normalan. Onaj tko ne može podnijeti krv i iz tog razloga ne želi od­ mah zatući susjeda, danas ga može psihički uništiti. U ovo vrijeme političke korektnosti ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za kaznu bili privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala ploča na kojoj je pisalo što su loše učinili. Danas se takvo što smatra bezočnom povredom ljudskoga dostojanstva. Međutim, istodobno nas uopće ne muči kad nekoga zbog kakve nekorektne izjave mediji izlažu podsmijehu i prijeziru. U srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek nekoliko sati, na točno određenome mjestu. Žrtve političke korektnosti u pravilu dobiju doživotnu kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko elektroničkih medija javno diskreditiranje ima globalno djelovanje i praktički neograničeno trajanje. Stječe se dojam da ljudski rod posjeduje prirodnu, ali i neutaživu, duboku potrebu za inkvizici­ jom. Budući da nas Crkva više ne želi počastiti tom institucijom, inkviziciju smo demokratizirali. Sad svatko svakoga može pro­ glasiti podmuklim đavlom, odvratnom vješticom, nepopravljivim heretikom. Novija su istraživanja pokazala da je inkvizicija zapra­ vo slijedila stroga pravila i bila daleko suzdržanija nego što tvrdi čudovišan glas koji je prati. Inkvizicija je često smatrala kako joj je zadaća osigurati pravdu žrtvama difuznoga narodnoga gnjeva. Progona vještica bilo je samo u krajevima u kojima inkvizicija nije funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u Španjolskoj, ali u nas jest. Međutim, danas žrtve političke korektnosti nemaju sud pravde na kojem bi se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno ustraju na tome da svi, ali baš svi, govore ono što svi govore. Dakle, da govore normalno. A o tome što je normalno odlučuju oni sami, suludo normalni. Stoga nije ni čudo da sve što odskače od norme ti normalni ljudi doživljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskaču prema gore neugledni se mali čovjek ne usuđuje pobuniti. Tako se sav neiživljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje. Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje — suludo normalnima to odlično ide. Oni to drže svojim pravom, čak svojim ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji cijelo društvo održavaju na životu? Nisu li oni ti koji svo­ jim porezima sve plaćaju, koji svojom posvemašnjom poslušnošću jamče sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obrušavaju na strance, invalide, posrnule članove društva. Doduše, gađaju ih samo riječima, ali te su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to nepromišljeno. Tek pošto brižno provjere razmišlja li i njihov sugovornik normalno, u ugodnoj atmosferi jednako normalnih izreći će sva svoja normalna razmišljanja: da bi se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i došli, da su posrnuli na kraju krajeva sami krivi za to što im se dogodilo, jer nema kruha bez motike, a što se invalida tiče, ta sad već postoje precizne pretrage kojima se može spriječiti rađanje invalida: »Danas takvih stvari više uopće ne bi trebalo biti…« U takvim krugovima vlada učmala malograđanska atmos­ fera. Zacijelo je tako bilo već u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred bijela dana s fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika i, kad su ga pitali što to radi, rekao da traži čovjeka. Suludo normalnih očigledno je uvijek bilo, a potječu iz svih društvenih slojeva. Ima ih i među liječnicima. Pokret za eutanaziju bezvrijednih života nipošto nisu izmislili nacisti, nego liječnici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim gospo­ dinom Bindingom, već se 1920. zalagao za to da se »bezvrijednim životima« priušti »dobra smrt« (riječ eutanazija u prijevodu s grč­ koga znači upravo to). Bilo je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler još vježbao. Hoche je držao da nenormalni više ne bi trebali previše opterećivati društvo normalnih. Dobro je kad liječnici bolesti smatraju nedostacima koje pokušavaju ukloniti. To je razlog što ih cijenimo. Međutim, kad od svoga profesionalnoga gledišta stvore svjetonazor, liječničko naklapanje počinje izražavati prijezir prema čovjeku. Taj je mentalitet bez problema preživio propast nacizma i širi se diljem društva. Nobelovac Watson, koji je zajedno s gos­ podinom Crickom pedesetih godina prošloga stoljeća otkrio dvo­ struku zavojnicu DNK­a, najozbiljnije je predlagao da se osobama niskoga kvocijenta inteligencije nametnu viši porezi ako imaju djecu jer time nepotrebno opterećuju društvo. Tek kad je mnogo kasnije izjavio da crna rasa posjeduje nižu inteligenciju, oglasila se politička korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga više se ne govori o »rasi«. Valja se drukčije izraziti. Primjerice, mogu se spo­ minjati »stranci« pa se tako izraz »poplava stranaca« udomaćio kod normalnih, od krajnje desnice do krajnje ljevice. Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima Turske nitko ne bi na psihijatrijsko liječenje poslao oca koji prisili svoju kćer na udaju za čovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona prekrši bračni zavjet, iako sam sebi — jer je muškarac — dopušta povremene izvanbračne izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i danas posve normalno postupiti onako kako svojim uvjerljivim »argumentima« savjetuje mafija. Omertà, zakon šutnje, nalaže što se smije, a ponajprije što se ne smije reći. To ide na ruku suludo normalnima — oni zapravo ne vole govoriti, pogotovo ne u javnosti. Od takvih se bezličnih pojava možemo, dakako, i naježiti. One, doduše, ništa ne govore, ali su rođeni sljedbenici. Jedan od mitova u poslijeratnoj Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi pružali aktivan otpor Hitleru i njegovu vazalu, starom maršalu Pé­ tainu. Međutim, u Francuskoj se početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio obrazovni film utemeljen na pomnim istra­ živanjima, koji je malčice ispravio početnu pretpostavku. U njemu se tako moglo vidjeti kako se maršal Pétain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom okupacijom. Ulice i trgovi bili su dup­ kom puni naroda. »Cijeli je Pariz klicao verdunskom junaku.« Dva milijuna ljudi bilo je na nogama. Bila je to trijumfalna povorka! Če­ tiri mjeseca kasnije isti prizor. Međutim, taj je put kroz oslobođeni Pariz prolazio Pétainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi. »Cijeli je Pariz klicao oslo­ boditelju.« Uslijedio je komentar: »Pariz je u to vrijeme imao dva milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti ljudi.« I u Njemačkoj su normalni ljudi sadržajno bili nevjerojatno fleksibilni. Werner Höfer bio je prava novinarska poštenjačina i voditelj kultne emisije Frühschoppen,3 koja je na njemačkoj tele­ viziji poslijeratnoga razdoblja slavila posve normalan demokratski svjetonazor posve normalne nove demokracije. Međutim, napo­ sljetku je završio manji od makova zrna jer je nekoć i nacističke stavove smatrao posve normalnima te ih komentirao s posve normalnoga izrazito nacističkoga stajališta. George Orwell u svo­ me je vizionarskom romanu 1984. prikazao kakvu premoć masa ima nad pojedincem i kako se on teško može othrvati njezinoj golemoj snazi. Utopljeni u masu, suludo normalni rado plješću s odobravanjem. Kliču i Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu. Tada prestaju biti sivi: postaju smeđi,4 crveni ili poprimaju neku drugu boju. Bitno je samo da ostanu jednobojni. A onda tisuće tih suludo normalnih formira vojničke redove pred nekim ogavnim predstavnikom posve normalnoga ludila i osjeća se dobro u svojoj koži. Sad mogu izraziti svoj prijezir prema svima onima koji su inače prezirali mediokritete. Sad će oni na svojoj koži osje­ titi da mediokriteta ima itekako puno i da imaju moć nad svim tim devijantnim šarenim pticama. Kroz masu suludo normalnih prolazi uzdah olakšanja, a njihova normalnost postaje militantna. Normopati — pomalo je ironičan naziv za ljude koji su suludo normalni do boli. U najmanju ruku, bol osjeća njihova okolina. Međutim, čak i takva ironija može biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga sebe, zagriženim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju život sagledati s manje ozbiljne strane, katkad im možda čak posve nedostaje bezbrižnosti. Stoga odla­ ze na komičarske nastupe i smiju se samo onda kad se smiju svi ostali. Nije važno što ne razumiju pošalice, osjećaju se dobro u atmosferi općeg slaganja. Međutim, kad predstava završi, život po­ novno postaje smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve uvijek učine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju, raspoloženje se jednostavno nikad ne popravlja. Riječ »glupost« za njih je destruktivna psovka.