Glupost, međutim, može biti i nešto vrlo ugodno. Rajnski kar­ neval proslava je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi — i u tome uživaju. Uobičajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete u čovjeku može se izludirati baš kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca nikada nismo odijevali u kupljene kostime, nego smo navlačili odbačenu, posve neprimjerenu »obič­ nu« odjeću. Oboružan slamnatim šeširom bake po ocu i kućnim ogrtačem bake po majci, trebao sam još samo malo nagrditi lice kako bi dojam bio bolji i već sam bio spreman baciti se u karneval­ sko mnoštvo. Svi su ludovali i u tome uživali. Neki ljudi tvrde da stanovnici Porajnja samo u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine pretvaraju i navlače kostime normalnosti. Nešto slično doživio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se kar­ neval posve razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetničkom krea­ tivnošću. U to se vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u najmaštovitije kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom posumnjao kako i Talijani možda cijelu godi­ nu samo igraju propisane uloge, a tek se na karnevalu prepuštaju i postaju ono što jesu. Imao sam priliku vidjeti kako se nekoliko »papa« s velikom svitom odjednom susrelo na ulici i improviziralo Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 23 06.09.2011. 11:29Manfred Lütz 24 odličnu komediju. Egzotične maske satima su se pokazivale na grad­ skim trgovima, ništa nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro, ali ipak ne šaljivo. Nehotice šaljivo djelovala je samo nekolicina prognanih maski iz Porajnja, koje su sa svojim identičnim karnevalskim kapa­ ma usred šarene gomile djelovali kao šaka u oko. Svaki kazališni komad posve je beskoristan, ali iznimno smi­ slen. On potiče ljudski duh, budi maštu, ispunjava neponovljivi ži­ votni trenutak u kojem se odigrava i na taj način uvlači gledatelja u duhovnu pustolovinu. Tako svaka maštovita igra, pa i kazališna predstava, širi naš vidokrug izvan uskih okvira normalnoga života. Postoje, dakle, maštoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na taj način samo pokušavaju izvesti vježbu opuštanja i izvući sebe i druge iz kolotečine. Doduše, postoje, nažalost, i ljudi koji kao da pokušavaju osobno utjeloviti glupost. Međutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrižno i zabavno. Djeluje smrtno ozbiljno. U međuvremenu se ta pojava javlja posvuda, širi se poput pošasti. Riječ je o posve normalnoj gluposti. 1. Posve normalna glupost — dieter Bohlen, Paris Hilton i životne istine Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga na­ zivaju velikanom pop­glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao malo tko prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponaj­ prije izvještava o aktivnostima donjega dijela svoga tijela, još je prije nekoliko godina postala bestseler. U emisijama kojima traži nove pjevačke talente blista sa svojim patentiranim prostaštvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima zasipa narod skromnih mogućnosti, koji nastup na televiziji — i posvemašnju blamažu — drži vrhuncem svoga ovozemaljskog života. Dieter Bohlen svoje žrtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima — i time zarađuje nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete uli­ ce i ne želi umrijeti od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan takav izvanredan primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno zanima. Koja je tajna Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod. Primjerice, netko bi možda rekao da je on teško emocionalno hendikepiran. Ali, on je taj hendikep pretvo­ rio u marketinški trik kojim se probio na tržište. Dieter Bohlen Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 24 06.09.2011. 11:2925 LudiLo zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa ženama izdrži tek nekoliko godina. Nakon toga u očima svojih partnerica gubi sjaj zvijezde i postaje običan čovjek te mu one više ne iskazuju divljenje kakvo taj velikan zaslužuje. Ili se pak na licu njegovih privremenih životnih suputnica pojavila koja bora previše ili je nastupila kakva druga katastrofa. Kako god bilo, Dieter u tom slučaju smjesta mora promijeniti partnericu. O dramatičnom kraju svake svoje veze uredno izvješćuje tabloide. Nedugo zatim javnosti predstavi »novu«. Naravno, to se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom izgleda gotovo isto kao stara, a ako nije tako, morat će u skorije vrijeme izvršiti neke prepravke. Dieter Bohlen je onda sretan, o čemu opširno govori u medijima — sve dok i »novoj« ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz stvarnoga života bila malo dramatičnija, povremeno se promijeni redoslijed. Najprije u žutom tisku obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je, doduše, neugodno po staru ljubav, ali barem će već znati na čemu je kad joj Dieter Bohlen kaže da je bivša. Nitko je neće žaliti — odrasle žene prosječne inteligencije i psihičkoga zdravlja znaju na što mogu računati upuste li se u vezu s velikanom. Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a nijedna moja pacijentica tako naivna kao njegove družice. Una­ toč tome što je cijela situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi nikad ne bi mogli završiti na psihijatrijskom liječenju. Po svemu sudeći, Dieter Bohlen blagoslovljen je tjelesnim i duševnim zdravljem. Koliko god se vi tome opirali, dragi čitate­ lju, Dieter Bohlen je normalan. Tko još može osporiti moju tezu da naš problem nisu psihički bolesnici. Ovaj nam primjer posve normalne gluposti zorno dokazuje: naš problem su normalni ljudi. Dieter Bohlen nije usamljen slučaj. Nije čak ni prvi takav slu­ čaj. U istoj toj Njemačkoj prije njega je već postojao izvjesni Gunter Sachs. On je u doba njemačkoga gospodarskog čuda pokazao da čovjek ništa ne mora znati raditi, a da svejedno može trošiti puno novca. Po zanimanju je bio nasljednik i tome se poslu pred očima javnosti zdušno predao. Nije sačuvana nijedna njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris Becker je pokazao izvanrednu koor­ dinaciju desne ruke i nogu. Zahvaljujući toj sposobnosti, igrajući Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 25 06.09.2011. 11:29Manfred Lütz 26 tenis zaradio je puno novca. Tome se doista nema što prigovori­ ti. Međutim, pomisao da njegova sposobnost dobre koordinacije određenih mišićnih skupina automatski signalizira kako taj čovjek može prosipati bisere životne mudrosti neobična je i pogrešna. Ni­ sam siguran trebamo li za stalnu produkciju takve posve normalne gluposti kriviti one koji umna životna pitanja uporno postavljaju pogrešnom sugovorniku ili samoga Borisa Beckera, koji ne propušta nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni Borisu Bec­ keru psihijatrijsko liječenje ne bi donijelo poboljšanje. Naime, oni ne zadovoljavaju osnovni preduvjet za izlječenje: nisu bolesni. Baš naprotiv, zastrašuje činjenica da pucaju od psihičkoga zdravlja. U Americi također postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris Hilton. Bogata nasljednica hotelskoga lanca odlučila je živjeti život pod povećalom javnosti. Čini se da je spremna na svaku glupost. Njezino devijantno ponašanje nedavno je s pravom kažnjeno odre­ đenim brojem sati društveno korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell također povremeno pokazuje društveno nepri­ hvatljivo ponašanje — kad telefonima i čašama gađa svoje kućne pomoćnice. I ona tada na opće zadovoljstvo i uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobro zajednice. Suludo, po­ mislili biste. Međutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije bolesna. One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarađuju zahvaljujući njoj. Sa svom svojom egocentričnošću, nude se kao uzori. Time, doduše, dugoročno srozavaju društvene stan­ darde naših društava, ali ih to ne zabrinjava previše jer se posve normalna glupost, koju generiraju iz dana u dan, fantastično dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se nije ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospođice koje žive za zabavu. Unatoč tome, ni gđici Hilton ni gđici Campbell nije potrebno psihijatrijsko lije­ čenje. One su posve normalne! Posve normalna glupost u međuvremenu se razvila u zaseb­ nu struku. Riječ je o improviziranim komičarskim nastupima na televiziji: uz isforsirane pošalice obično se montira pljesak publike snimljen nekom drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona računa na psihologiju mase. Komičari u takvim emisijama jednostavno sve ismijavaju. Svaka neduhovita opaska ko­ ja iole može asocirati na spolne organe u publici izaziva histeričan Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 26 06.09.2011. 11:2927 LudiLo smijeh. Razina humora je negdje između posljednje godine dječjega vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju po scenogra­ fiji koja neodoljivo podsjeća na dječji rođendan. U usporedbi s tim mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata koji pate od bolesti srednjega mozga čini se kao prava blagodat. Pošalice nekoga šar­ mantnog maničara svakako su duhovitije od takvoga komičarskog smeća. Posve normalna glupost improvizirane komedije sad već trajno ugrožava dobar ukus. Međutim, tome nema lijeka. Takva posve normalna glupost je, nažalost, upravo to — posve normalna. Ezoterija je nekoć bila zabavna tema dokonim damama s pre­ više slobodnoga vremena. Horoskopi su se proučavali na opće veselje i uz međusobno namigivanje. Međutim, sve te gluposti nitko, narav­ no, nije ozbiljno shvaćao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to uistinu mogli povjerovati, Hans Jürgen Eysenck i dru­ gi znanstvenici osamdesetih su godina prošloga stoljeća neosporno dokazali da astrologija i druge slične gluposti ne drže vodu. Ipak, već je bilo kasno: val iracionalnosti već se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi otkrili svoje oduševljenje tom temom. Akri­ bijom se tako čovjek može udubiti u mračne tajne ovoga svijeta, koje se — baš zgodno — ipak mogu odgonetnuti. Isto tako, posve normalni ljudi slute, štoviše, znaju da se u posve običnom kamenju skriva neslućena količina energije koja je njima uvijek nedostajala. S rašljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi li pronaš­ li vodene žile. Osim toga, čvrsto vjeruju u neidentificirane leteće objekte kojima putuju bića tako nadmoćne inteligencije da se mo­ ramo zapitati što bi ih uopće moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako oduševljen glupošću. Tajanstveno ezoterično šaputanje uvelike je povezano s nevjerojatno dobrim osjećajem da napokon znamo nešto više od naše priproste susjede. Osim toga, u ovome kratkom životu ništa ne želimo propustiti. Slabo obrazovanje i po­ lupismenost hrane suludu ideju da nam nekakvo tajno znanje može u trenu omogućiti uvid u životne istine. Suočen s takvom sveprisut­ nom, opipljivom, posve normalnom glupošću, Sokrat bi se ironično, a Buda blago nasmiješio, dok bi se Luther zajapurio od bijesa. Baš kao u doba kasne antike, još uvijek vrijedi pravilo: tko više ni u što ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi učinile nešto krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 27 06.09.2011. 11:29Manfred Lütz 28 viskom kruže nad raznoraznim predmetima kako bi doznali što im je činiti. Odlaze gatarama i žele da im se čita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome svijetu kao da sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savršeno normalnima, dok pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla povećavaju dozu lijekova jer opet čuje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume: prisilja­ vanje pokojnika da nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u društvu još nekolicine istomišljenika, nije bolest. To je glupost. Posve normalna glupost. Jedan posve normalan, simpatičan poduzetnik ispričao mi je kako su nakon puničine smrti on i žena potražili pomoć medija u gorju Taunusu želeći ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jačeg straha od smrti ljudi se ne bore samo sveprisutnom religijom zdravoga života, kojom se pomoću pridržavanja određenih pravila pokušava prevariti smrt. Kako bi se posve osigurali, neki ljudi vje­ ruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko čemu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni život mora biti pakao. Zamislimo užitak ponovnog rađanja s praktičnoga gledišta: valjalo bi opet pro­ ći svu neugodnost dojenačke dobi i neprekidno plakanje (s dobrim razlogom), pubertetske muke s prištićima, a onda još i sva ostala životna iskušenja, koja su nas naposljetku ipak učinila malo opušte­ nijima. Onoga tko ozbiljno priželjkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa stručnoga psihijatrijskoga stajališta moramo, nažalost, odustati od te zamisli. I u ovom slučaju moramo pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izlječenje nemoguće. Naime, pacijent je posve normalan! Danas se u ezoteričnim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi s posvemašnjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su shizofrenici u akutnoj fazi bolesti oličenje čiste racional­ nosti. Naime, takvi se slučajevi daleko teže rješavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da vas susjeda muči laserskim zrakama. Me­ đutim, poklonike ezoterije u našemu društvu to uopće ne uznemi­ rava. Oni su sigurni da napokon sve vide mrvicu dublje i točnije. Što je priča kompliciranija i nerazumljivija, to joj se oni u svom vjerskom ushićenju više dive. Međutim, i komplicirane gluposti su, nažalost, samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave brojnim Ludilo_TVRDI_PRAVI.indd 28 06.09.2011. 11:2929 LudiLo očaravajućim, zagonetnim i artikuliranim — bedastoćama. Najradije bismo sve to proglasili apsolutnom slaboumnošću. Ali sa psihija­ trijskoga stajališta, takvi ljudi nisu slaboumni. Sa psihijatrijskoga stajališta inteligencija poklonika ezoterije komotno se nalazi u pro­ sjeku. Sve te ezoterične gluposti nisu znak slaboumnosti, nego posve normalne gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo smijati. Ezoterija je područje lišeno humora.