Godine, desetljeća opijanja, žderanja i arčenja, novca, morala i tuđih života napokon polako ali sigurno dolaze na naplatu. Ko je pio ko je jeo, a ko razbijao, sve je to pobrojano i zbrojeno, pa sad neumoljivi konobar sa računom u visoko dignutoj ruci trči uokolo i naplaćuje. Mamurni bekrije u glas viču 'nisam ja', 'ne može to tako', no konobar zna tko je i koliko. Pogibe i istaknuti novinar, predsjednikov intimus, perjanica slobodne misli Ivo Pukanić, na prvoj crti naplate računa, taman kada je kapital trebalo okrenuti i oplemeniti. Svi koji u ovoj zemlji misle da trebaju nešto reći skočili su na noge i naravno - rekli, ma kakve nebuloze izlazile iz njihovih usta i ma koliko oni uvjeravali konobara da baš eto oni nisu ni pili ni jeli, možda malo pjevali, nikoga uvjeriti ne mogu da nisu odgovorni za astronomski ceh koji, gle čuda, stiže na naplatu.

Nastoje naši dragi političari na čelu sa Sanaderom, a posebice Mesićem uvjeriti sve nas da je napad na Pukanića napad na sve nas, ne gospodo, napad na Pukanića napad je na vas, a mi ćemo platiti vaš strah i vaše promašaje, dakle veselje vaše, kesa naša. Dva moćna klana se obračunavaju i naravno da perje leti na sve strane, naravno da će biti koleteralnih žrtava, ali naši političari nastoje sve nas pretvoriti u koleteralnu žrtvu svojih gluposti, klijentelizma, nesposobnosti i korumpiranosti, kao što to, uostalom, i čine već gotovo 20 godina. Ne zaostaje tu ni mlađahni Milanović, kome se svidjela sintagma 'sigurnost nema cijenu' pa ju je ponovio nekoliko puta na sinoćnjoj presici, to mu je valjda netko od njegovih spin budalaša smislio, što to stvarno znači, kolika je to cijena, tko će tu cijenu platiti? Cijena koju građani ove tužne zemljice plaćaju sve ovo vrijeme je stvarno prevelika, još bi trebali suosjećati sa zadriglim političarima jer imaju probavnih smetnji zbog prežderavanja na naš račun.

Od samih početaka ove države, još tamo od '90-te, na sceni je neviđena pljačka i otimačina, sprega vlasti (političara) i kriminala uspostavljena je u prvim danima postojanja i traje do danas, vremenom se mijenjala, prilagođavala, ali i metastazirala u sve, ali doslovno sve, pore društva. Počelo je prikupljanjem novca za rušenje socijalizma i prve izbore, nastavljeno skupljanjem novca za naoružavanje i dovršeno privatizacijom i famoznom odlukom o 200 obitelji, e pa sad tih 200 obitelji (ili manje) i svi oni besprizorni likovi uključeni u 'domoljubne' operacije strahuju od konobara sa početka priče i računa, počelo se malo preslagivati uduženje plavoprsih 'domoljuba', no prešlo se sa riječi na djela, sa uvreda na bombe.

Svi ti Zagorci, Petrači, Pukanići, svi ti ratni i poratni zločinci u normalnom i pristojnom drušvu nebi imali nakakve šanse, nebi se slikali za tabloide, dolazili na evente i hvalili se svojom neukusnom imovinom, sa samo u hrvatkoj mogućom rečenicom 'ne pitajte me za prvi milijun', nego za koji?, 200-ti!, već bi bili u ilegali,bježali, skrivali se, strahovali, svugdje, samo ne tu u maloj zemlji za veliki kriminal. Tako nešto nebi bilo moguće da taj kriminal ne posjeduje političare, a preko njih i državu, zanimljivo bi bilo vidjet popis imovine tih stručnjaka za tranziciju 'kuća, kuća, auto, avion, auto, političar xy, političar yx....'. Još samo prije nekoliko mjeseci sada već bivši ministar policije Rončević je u uspjehe policije ubrojio i međusobne likvidacije kriminalaca, jer eto to je zato što ih je policija stisla, smiješno da nije bolesno. Nitko od sada na zadnje noge propetih političara nije dramio oko ubojstva Zečevića tada to nije bio 'terorizam' ej terorizam! Sada kada se vatrica primakla njihovim guzicama e sada je to terorizam, 'Bejrut', što ti ja znam, sada ćemo 'odlučno' i 'beskompromisno', dakle do sada nismo ni odlučno a još manje beskompromisno.

Pokojni gospodin Pukanić je bio duboko umočen u kriminalni milje i to ne samo kao novinar, već i kao sudionik. Kako reče 'duboko grlo', 'pratite trag novca', taj trag vodi do Petrača, prijatelja i još nešto više pokojnog Pukanića, prodaja NCL grupe je trebala taj trag izbrisati, no tu se umješala Mirjana Pukanić i završila u ludnici, istoj onoj koju je predsjednik Mesić preporučio francuskom odvjetniku pa sad mora iskeširati 75000 kuna, slučajnost ili ? U svakom normalnom i uređenom društvu gospodin Pukanić bi bio predmet policijskog interesa, no zaštitu mu nebi pružali pripadnici Specijalne, već Pravosudne policije, eto načina kako ste mogli notornom Pukiju spasiti život, u zatvoru, gdje mu je bilo i mjesto. Zašto Pukanić nije bio u zatvoru, već je preko svog lista blatio sve one sa kojima se nije slagao, pa i vlastitu ženu, trebalo bi pitati moćnog Pukijevog zaštitnika Mesića, a i gospodina Karamarka koji je tog uvaženog novinara opskrbljivao podacima iz miljea tajnih službi. Zanimljivo bi bilo čuti odgovor sadašnjeg ministra policije kako to da Pukanić nije odgovarao radi intervjua sa tada bjeguncem i najtraženijim čovjekom u Hrvatskoj i šire, generalom Gotovinom, jer tko zna gdje se bjegunac pred policijom skriva a to ne kaže policiji to je kao neko kazneno djelo, tako nekako mudro zbori Kazneni zakon RH iste te RH, od koje su Pukanić, Petrač, Mesić, Sanader, pa i Karamarko napravili vic.

Sada bi uvodili 'izvanredno stanje', za to je 18 godina prekasno, a mi svojevrsno izvanredno stanje živimo sve ovo vrijeme, ako bi i nekog izvanrednog stanja trebalo biti onda bi ga trebalo proglasiti zbog valjajuće i dugotrajne ekonomske krize kojom će biti pogođeni svi građani Hrvatske na najbolniji mogući način, vrlo skoro ćemo se boriti za golu egzistenciju, a mnogi se već sada bore, dobrim dijelom ta borba je uzrokovana potezima nesposobnih, neobrazovanih, krajnje drskih i bezobraznih političara. To bi trebao biti realan strah građana ove zemlje, a ne strah uzrokovan smrću novinara koji se valjao u blatu polusvijeta i kriminala kojemu je taj polusvijet došao glave. Njegova smrt je izazvala strah tamo gdje i treba u vrhu politike, ali gospodo nemojte svoj strah prikazivati kao moj, ja sa tim nemam ništa, ja vas tovim 18 godina i ne tražim ništa osim elementarne pristojnosti. A to ni ja ni svi normalni građani ne dobivamo.

Svi Vi Gospodo političari, uz malobrojne iznimke, umočeni ste do grla, svi Vi ste dio zločinačkog poduhvata od 1990. na ovamo kojemu je bio cilj opljačkati, srušiti, zapaliti, zamrziti, dobrim dijelom ste u svom naumu uspjeli, uspjeli ste od mladih ljudi stvoriti strojeve mržnje koji empatije nemaju ni za svoje najbliže, pogledajte samo smrt Luke Ritza koji je ubijen iz dosade, bez veze, tada nitko nije sazivao izvanredne konferencije za novinare, tada niti jedan mikrofon nije bilo uperen u samozadovoljna lica političara i pitao Zašto? Uspjeli ste obezvrijediti sve čega ste se dotakli, domovinski rat, branitelje, majke, penzionere, radnike, djecu, bolesne, zdrave, sve u ime vaše ugode, bogatstva, utjecaja, a što je najgore i najbolesnije u ime vašeg samoljublja. Sada kada je čovjek koji je mnogo znao o vama odletio u zraka, e sada to treba presjeći, sječa, gospodo draga treba početi od vas, jer tu je sve i počelo, tu će sve i završiti. Ono što vas molim je to da mene i sve normalne ljude ove zemlje ne koristite kao alibi, jer mi vam alibi nemožemo i ne želimo biti. Gospodine Mesiću i gospodine Sanaderu, ja ne osjećam strah, osjećam gađenje, tu ne pomaže sjednica VONS-a, niti izvanredno stanje, pomaže Gastal. Sretno!

www.pollitika.com