Netko je u jednom čikaškom listu objavio: ima na Balkanu jedna zemlja
koja graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet
opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive
ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju
nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi
žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno
vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari
slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila
državljanstvo. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne.
Gdje ratovi nikad ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki
dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta
uzeta za domaću. Gdje ljudi vjeruju, a psuju Boga. Gdje pametne
zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima.
Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija
normalno stanje. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke.
Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se
svatko svakome smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski
postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način
navodnjavanja zemljišta.
Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju porezom na budale.
Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više nazaduje.
Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih sve
manje. Normalni svakako nikome nisu potrebni. A i sam život je najveći
paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji misle da je
vrijeme beskonačno, a oni na vlasti besmrtni.

Na koju god zemlju ste pomislili, pogodili ste !!!