Kazaljke sata polako otkucavaju , noseći sa sobom ostatke stare godine u nepovrat. Ostat će samo sjećanje na vrijeme koje je vihorom prohujalo, sa pečatom tragova naših stopala, našeg djelovanja, naših iskorištenih ili propuštenih trenutaka.

Hoćemo li za godinu stariji biti i zreliji, pametniji?Hoćemo li išta mijenjati i poželjeti biti drugačiji?Jesu li uopće moguće promjene već dobro učvrstjelih stavova, naših gledišta?Jesmo li sposobni promatrati svijet iz nekog drugog ugla, očima naših sugovornika? Možemo li zamisliti određene događaje, ljude, poput kocke obojene različitim bojama, igrati se poput djeteta, sa čuđenjem otkrivati neke nove  , nama dotad nepoznate boje stvarnosti?

Na ovom svijetu čuda, novih otkrića i spoznaja, mnogi od nas hodaju putem zatvorenih očiju, isključujući i sva ostala čula, prihvaćajući ponuđeno kao dio života kojeg moramo prihvatiti da bismo bili dio jednog društva, jedne cjeline.

One sitne , male stvari, prolaze često neprimjećene, zaboravljene, a ipak su važan dio našeg lanca života. Štoviše, one su temelj na kojem se grade naše spoznaje, naše želje, naše težnje.....

Duboko u nama još ima onih neistraženih mjesta koja vape da budu otkrivena, dodirnuta, iskorištena. To je onaj rudnik u nama kojem su potrebne snažne ruke i volja, čvrsti stupovi potpore.....

Hoćemo li imati snage zaroniti pod površinu i otkriti ono blago koje nosimo u sebi i podijeliti ga sa našim bližnjima? Jesmo li spremni dozvoliti drugima da učine umjesto nas  u trenucima našega straha i naših slabosti?

Prsti sudbine isprepreli su  niti života i  puteve mnogima još prije nego što su bili   začeti.Nismo si mogli birati ni mjesto, ni dan..ni roditelje...ime...Sve je to bilo već odavno predodređeno.Jesmo li u stanju skrenuti taj tok, zaplivati na neku drugu , nama željenu obalu?

Pitanja bez kraja, a tako malo odgovora.

Razgovaram sama sa sobom, diskutiram s Onim gore, svađam se  s Njime...a On šuti... Bockam ga, izazivam, a on mi odgovara tišinom....

Moja strpljivost je u teškoj kušnji....I taman kad pomislim da padam na probnom roku, taj savršen muk progovara:"Miruj! Ne žuri tako ka cilju!Na svakom je uglu nova staza, novi početak...živi u njemu."

Zato ne brojim više sate , minute...nek sat svoje otkucava...

U Novu ću  godinu ponjeti dio stare, plodove one koji su zreli da ih uberem kroz vrijeme koje nam svima slijedi.

Otresite stablo svoje, pokupite samo najbolje za hranu, a ono što polako već trune ostavite neka leži, propada duboko u zemlju.Ta kako bi stablo inaće raslo i širilo svoje grane ? 

 Dragi Magicusi, sretna Vam svima Nova 2013 godina!