Sinoć sam sanjala baku.

Spremamo se na more. Soba je okupana svjetlošću. Bijeli zidovi blješte kao snijeg na podnevnom suncu. Baka sjedi na kauču u kombineu, opuštena, gleda me. Njen izraz lica ne govori puno. Samo u kutovima usana igra jedva primjetan osmijeh. Ja uzbuđena, žuri mi se da krenemo ..... Jurcam po sobi, tražim kupaće kostime i kao da sam malo nervozna zbog bake kojoj se baš i ne žuri .... Nešto mi govori, gledam njene oči, tako plave.... Volim bakine oči ....

Budim se.

O, bože ...... pa ja zapravo s bakom nikad nisam bila na moru.

U čudu sam. Iznenađena .... ali, sretna. Osjećam zahvalnost jer mi je dato da je vidim.

Izgledala je u dlaku onako kako je pamtim. Iako je umrla prije dugih trideset godina ne treba mi njena slika da je se sjetim. Pamtim njene ruke, njen hod, njen glas, njen smijeh, njen plač i njene beskrajno, beskrajno plave oči .... Te oči su ljubav, samo ljubav i ništa više jer ne postoji ništa više.

O, koliko me  voljela ! Govorila mi je da kad sam se rodila, to je bila ljubav na prvi pogled. Nije to trebala reći, ja sam to znala. Ta količina ljubavi se mogla materijalizirati i opipati. I ja sam voljela nju jako, jako ... Imala sam roditelje, djedove, drugu baku, ali moje puno srce imale su samo jedne oči, oči duboke i plave kao ocean ....

Dugo nisam razmišljala o njoj ...... dugo već ne tugujem za njom ......ali nježne uspomene i nježni osjećaji nikad nisu prestali......

A, danas sam ponovno osjetila tu ljubav, zapljusnula me iznutra, prsni koš mi se nadimao od bujice radosti. Oćutila sam njenu prisutnost, došla me podsjetiti da je tu za mene kao što je oduvijek bila. Ni vrijeme, ni prostor, ni događaji ne mogu razdvojiti dvije duše koje se grle.

Palim svijeću. Gledam plamen ..... grije me ....kao moja baka ......