Možete li mi smanjiti podočnjake? - bile su prve odlučno izgovorene riječi koje je 15-godišnja Ivana uputila liječniku nakon što je, skrivajući se iza mame, ušla u ordinaciju.
– Ne. Ne treba ti – prekinuo ju je Duje Ostojić, liječnik koji joj je nedavno operirao nos.

Gdje su podočnjaci?
Nije bila zadovoljna odgovorom, iznova je pokušala navesti razgovor na podočnjake. Snop dnevnog svjetla otkrivao je vitku djevojku, pravilnih, mekih crta lica, duge plave kose, s malčice previše šminke, ali ni traga podočnjacima. Prije nekoliko mjeseci majka je dopustila – i platila – svojoj kćeri, učenici Ekonomske škole iz okolice Zagreba, korekciju nosa “jer je dobra i skromna”.

Ne bi se svi složili s majčinom odlukom. Razlog bi nazvali frivolnim i, ma koliko estetske operacije bile uobičajene, o onima na maloljetnicima, pogotovo onima koje roditelji svojoj djeci daruju za uspjeh u školi ili “zato što su dobra”, nerado se govori. Preciznih brojki nema, no i vrlo mlade djevojke idu pod nož kako bi, najčešće, korigirale nos i punile usnice.

– Želim biti manekenka i nos mi je smetao – otkriva Ivana: – U ogledalu sam vidjela samo nos.

Liječnik odobrava. Nije bila riječ o fiksaciji, Ivana je zaista imala grbav nos, potvrđuje. Ideju je nosila godinama, a onda je prošlog ljeta odabrala liječnika i mami servirala odluku.

– Naravno da sam bila iznenađena – govori majka, no ipak otkriva da Ivanina želja za popravkom same sebe ima povijest: – Nije bila zadovoljna ušima. Znala ih je lijepiti uz glavu.
– Uši mogu skriti, nos ne mogu – objašnjava Ivana.

Mamino opravdavanje
Majka se meškolji kao da se opravdava, dodaje:
– Mislila sam, nema motor, ne izlazi. Nagradit ću je. Tata o operaciji uopće nije htio razgovarati, bio je toliko ljutit. Ni meni nije bilo svejedno. Hoću li požaliti? Operacija je prošla u najboljem redu, a problem se pojavio tek kad se prvi put pogledala u ogledalo.

– Lice mi je izgledalo prazno – kaže Ivana. Njezini prijatelji prihvatili su novi nos kao da je riječ o novoj boji kose.

Na pitanje je li sebi sada lijepa, Ivana se široko nasmije i potvrdi. Tad uskoči mama: – Koliko sam ti puta rekla, izgled nije najvažniji! Ivana se nasmije još šire: – Nije, ali se prvo primijeti.

www.vecernjilist.hr