Svi smo čitali Crvenkapicu, ali jesmo li se ikada zapitali je li zapravo vuk zaista kriv? Budući da njegovu stranu priče još nismo čuli evo šta on kaže.

" Jako mi je drago što sam dobio priliku da ispričam i svoju verziju poznate priče. Naime, kao prvo moram napomenuti da sam oduvijek bio jako dobar prijatelj sa bakom, a uz to još i vlasnik šume. Crvenkapica to nikada nije poštovala, naprotiv, dolazila je u šumu svaki dan, čak je i jagode i gljive brala, bez mog pitanja. To vam je isto kao da vam neko ulazi u kuću bez kucanja i kad mu je volja.

Odlučio sam popričati sa Crvenkapicom te joj objasniti par stvari o lijepom ponašanju. Sreo sam je u šumi i lijepo je pitao zašto to radi. Bila je jako nekulturna i nije htjela odgovoriti. Razbjesnio sam se. Najprije ulazi u moju šumu bez pitanja i još me ignorira. Eh, to je prevršilo svaku mjeru! Zatim sam je pitao gdje ide. Opet me samo ignoriala. I ne samo to, Crvenkapica je gazila moju lijepu travu i čak brala sve što se dalo ubrati. Jedva sam se uspio suzdržati.

Brzo sam otišao do bake, svoje stare prijateljice. Kada sam joj ispričao sve, željela se sama uvjeriti u to pa se odlučila sakriti ispod kreveta prije nego Crvenkapica dodje. Ja sam se preobukao u baku i čekao. Kada je ušla, Crvenkapica je odmah započela sa svojim neprimjerenim ponašanjem. Najprije je imala primjedbe na moj nos. Kao da joj nije bilo dosta što je hodala po mojoj šumi i k tomu još bila nekulturna nego me još i vrijedjala. Nekako sam se suzdržao i rekao da imam veliki nos kako bih je bolje mirisao. Ni tu se nije zaustavila. Uslijedile su primjedbe na moje uši, pa na usta. Ludnica! Ustao sam, ne sa namjerom da je pojedem nego da joj objasnim sve kako bi došla pameti. Potom je došao lovac, desilo se što se desilo i morao sam je pojesti.

Sad o meni kruže priče kako sam ja zao i kako sam pojeo malo dijete. To je tako nepravedno. A samo sam se htio izboriti za svoje mjesto i obraniti šta je moje. Hvala vam što ste mi dopustili da kažem istinu. Da li i dalje mislite da sam kriv?"