Piše: Jasmin Đečević/EPEHA
Foto: Željko Šop/Cropix

 
RIJEKA - Oni ne brinu o kreditima jer ne kupuju ništa, poskupljenje benzina također ih ne tišti jer automobile nemaju, a niti točan datum početka sezone grijanja ne znači im puno jer su radijatori luksuz o kojem mogu samo maštati. Oni su gradske sjene od kojih okrećemo pogled, ljudi bez krova nad glavom i bez primanja, jednom riječju - beskućnici.  

- Najgore je za blagdane, svi piju, jedu, zabavljaju se, a ja sam k'o duh, tumaram po cesti gladan i jadan, bez ikoga da me zagrli, al' eto, preživi čovjek i to - priča nam tiho i isprekidano Antun, jedan od riječkih beskućnika kojeg smo zatekli u prohladno jesenje predvečerje u Prihvatilištu Ruža sv. Franje na riječkoj Kozali.

Dok im volonteri poslužuju toplu maneštru, korisnici međusobno prepričavaju dan, zamišljeno gledaju u tanjur, a samo rijetki rezignirano prate nogometnu utakmicu na TV-u u kutu dok nam 41-godišnji Antun prepričava svoj životni put.

- U Rijeku sam došao prije 22 godine iz malog sela pokraj Županje. Radio sam na željeznici, živio “normalnim” životom i '91. otišao na bojište. U uniformi sam prošao sva bojišta i ostao do kraja rata te se vratio na željeznicu, ali rat je ostavio trag. Puk’o sam psihički, živci su otišli, dao sam otkaz i tu počinje moja kalvarija. Nisam imao prihoda, završio na ulici, živio od žicanja, spavao u portunima i napuštenim vagonima, gladan i žedan. Počeo sam se liječiti od PTSP-a, uspio se zaposliti u jednoj tvornici namještaja, ali opet su živci proradili, radio sam četiri godine noćnu, ozlijedio kralježnicu, svađao se sa šefovima i na kraju opet završio na ulici - govori Antun.

Na pitanje kako je živjeti bez krova nad glavom i bez kune u džepu, Antun se lagano nasmijao.

- A šta da vam kažem, znao sam sa 10 nažicanih kuna preživjeti pet dana. Onaj dugački slanac je bio 2 kune, svaki dan jedan slanac, pola ujutro, pola navečer. Sjećam se, jednu je večer bilo strašno hladno, bura je udarala u kosti. Provalio sam u jednu derutnu baraku i sklupčao se na podu. Gledao samo kroz daske u osvijetljenu zidanu baraku preko puta u kojoj je čovjek na prozoru stajao u kratkim rukavima i sve na što sam mislio bilo je “blago tebi, ti imaš prozor” - priča Antun.

Iako je svoju mladost proveo na ratištu, Antun od MORH-a ne dobiva nikakav novac, tek je po dolasku u prihvatilište uspio dobiti socijalnu pomoć od 400 kuna, a izradom suvenira i prodavanjem časopisa o beskućnicima, koji su nedavno počeli izdavati, zaradi još stotinjak kuna.

- Ne pijem i to me spašava, preko dana se muvam po gradu, šetam, izrađujem slike. Nadam se da ću uskoro riješiti te papire oko invalidnine pa da mogu naći neku sobu i početi ponovno - dodaje Antun.

Za vrijeme našeg razgovora s Antunom, i njegovi kolege, koje su na početku bile nezainteresirane za nas, polako se uključuju u priču.

Devetnaestogodišnji Zoran nervozno šeta oko nas i žali se na minus u banci. Radio je u Lencu, ali je dobio otkaz, a kako u Rijeci nema obitelj završio je na ulici.

- Imam dijagnosticiran poremećaj u ponašanju, odnosno PTSP koji sam dobio zbog oca alkoholičara koji je zlostavljao mene i majku i zbog čega sam se zakleo da neću kap alkohola u životu popiti. Došli smo iz Vojvodine '95. u Sisak, roditelji su se rastali, a ja sam lani odlučio potražiti svoju sreću. Radio sam u Uljaniku, pa u Lencu, ali nije potrajalo. Na ulici sam živio od jednog sendviča svaki drugi dan. Najjadniji sam bio za Novu godinu, gledam vatromet i maštam da nekome kažem ‘Sretna ti nova’, a nemam kome. Poželiš da te nema i da istog trenutka nestaneš s lica zemlje - priča isprekidano Zoran.

Andriju pak muči što mu još nisu javili detalje oko odlaska na Svjetsko nogometno prvenstvo beskućnika koje se ove godine održava u Australiji. I njegova je priča posebna-rodom je iz Bosanske Posavine, a iako su se njegovi roditelji vratili, on je odlučio ostati.

- Radio sam na građevini i brodogradnji, trajalo bi par mjeseci i onda opet na ulicu. Opasno je živjeti na ulici, ljudi se mene boje, a ja njih. Stalno se osjećaš ugroženo, kao lovina, prespavaš jednu noć u portunu, drugu već stanari zovu policiju pa bježiš, žicaš ljude kunu, neki te gledaju s prezirom, neki se sažale. Kad ne ide žicanje, probaš nešto ukrasti, bocu žestice iz kafića ili kruh, ali meni to baš nije uspijevalo. Danima se muvaš po ulicama, visiš na kolodvoru, tražiš neke fešte kako bi tamo skupio boce i tako iz dana u dan dok nisam našao ovo prihvatilište koje nam je svima spasilo živote jer na ulici ti ostaju samo alkohol, droga i kriminal - govori nam 28-godišnji Andrija.

Upravo su droga i alkohol mnoge doveli na ulicu, a ujedno su i glavna prepreka u pokušaju da se ti ljudi ponovno vrate u društvo.

- Dop na ulici, frende, nađeš bez ikakvog problema, nudi ti se na svakom kutu i to onaj najgori pomiješan s mišomorom - kaže 33-godišnji Šemsi.

Zamolio nas je da porazgovaramo nasamo, u maloj kapelici u sklopu prihvatilišta kako ne bi drugi “upadali” u njegovu priču.

- Starci su se rastali kad sam bio klinac, otac se onda razbolio, živio sam s mamom, ali me je očuh tukao pa sam bježao stalno iz kuće tako da sam na ulici još od malih nogu. Jednu sam noć, kao osmogodišnjak, išao spavati u baraku u kojoj sam pronašao kanistar benzina, htio sam zapaliti malu vatru da se zagrijem, ali sam zapalio sebe i ostao bez prstiju lijeve ruke. Seljakali su me po domovima, počeo sam krasti, snifati, pa malo trave i ecstasya, a onda sam završio na heroinu. To je trajalo sve do 2003. kada sam se predozirao, pao u komu i jedva ostao živ - prepričava Šemsi.

Danas je na 17 metadona dnevno, spava u prihvatilištu za beskućnike, a preko dana brine o ocu, 90-postotnom invalidu koji živi u stanu u zgradi u kojoj bivši ovisnici nisu dobrodošli.

- Otac ima problema kada sam često kod njega pa sam na ulici da ne bi njega netko izbacio iz stana - dodaje Šemsi. Inače, od 30-tak osoba iz njegove heroinske “ekipe” danas su samo dvojica živa. Nada se kako će ubrzo u neku komunu, a do tada će zajedno s Antunom nastaviti izrađivati slike na šperploči i prodavati časopis Ulične svjetiljke.    

Napraviti neki zajednički profil beskućnika je nemoguće, svaki od njih ima svoju priču, mnogi su si sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze, ali ima i onih koji jednostavno nisu imali sreće. Uglađeni gospodin koji nije htio s nama detaljno razgovarati plovio je 18 godina na brodu, živio u Austriji do 90-ih, vratio se u Hrvatsku i sada u prihvatilištu, nakon što mu je preminula supruga, čeka da se riješi papirologija.

- Imam ja novca, ali ne mogu do njih - kratko je rekao.

Voditeljica prihvatilišta Ruža sv. Franje Vilma Mlinarić ističe kako je u godinu i pol dana kroz prihvatilište, jedino u ovom dijelu Hrvatske, prošlo više od 100 ljudi, a smještaj je tražilo još njih barem toliko. Prema njezinim riječima, među beskućnicima je mnogo bivših branitelja, velika većina ih je rastavljena ili dolazi iz rastavljenih obitelji, a izražen je i problem alkoholizma.

- Najteže je raditi s ovisnicima jer ono na čemu mi inzistiramo jest njihovo vraćanje u društvo. Prema našim statistikama, oko 30 posto korisnika uspijemo resocijalizirati: nađu posao, dobiju papire, socijalnu pomoć ili pak uspostave kontakt s obitelji - govori Mlinarić.

Osim što su im osigurani doručak, večera i noćenje, u prihvatilištu imaju obavezne razgovore sa socijalnim radnicima i psiholozima, provode se radne terapije poput slikanja i izrade suvenira, a najviše uzbuđenja  izazvao je rad na prvom hrvatskom časopisu za beskućnike Ulične svjetiljke.

- Glavno je povratiti im samopouzdanje. Društvo zazire od njih, gleda ih se odbojno i s prezirom, a nitko se ne pita kako su došli do toga da moraju živjeti na ulici. Zna se dogoditi da ljudi budu oduševljeni njihovim radovima, a kad čuju tko ih je napravio odustanu od kupnje - dodaje Mlinarić.

Kao jednu od najpotresnijih priča, prisjeća se slučaja čovjeka kojeg su doslovno pokupili s ulice.

- Ljudi su praktički hodali preko njega kao da je komad kartona. Ležao je na Žabici, bio je bunovan, užasno je bazdio i bio prljav, pa smo ga nahranili i oprali i to vjerojatno nakon što se godinama nije prao. Taj gradski “duh” sada je na liječenju na Rabu i dobro napreduje -zadovoljno govori gospođa Vilma.

Riječko je prihvatilište pokrenuo Franjevački svjetovni red, a u beskućnicima se brine tridesetak volontera.  

Dok smo razgovorali već se spustila noć, a na večeru su stigli i posljednji korisnici. Vrata se zatvaraju u 22 sata, a većina ih ostaje na ulaznom stubištu zapaliti još jednu prije spavanja. Možda spavanje u krevetima na kat s nepoznatim ljudima ne zvuči kao neka premija, ali kao što je rekao Antun “ovdje barem imaju prozor”.

Napustila posao kako bi radila s beskućnicima Riječki beskućnici s kojima smo razgovarali zamolili su nas da istaknemo volontere koji brinu o njima. - Oni nas tretiraju kao osobe, a ne kao stvar i broj i od sveg im srca hvala na tome-suglasni su beskućnici. Voditeljica prihvatilišta Vilma Mlinarić napustila je 22-godišnju karijeru u zdravstvu da bi se posvetila radu s beskućnicima.

Gdje bi beskućnici na godišnji? U prvom broju časopisa za beskućnike Ulične svjetiljke objavljena je anketa o tome kamo na godišnji, a odgovori su i više nego zanimljivi. „Otišao bih u Singapur jer je tamo najbolja klima. Volio bih tamo otići s nekom ženom koja ima otprilike 40 godina, samo da nije debela“-Kristijan. „Uzeo bih deset udovica koje su lijepo sređene, koje nisu istrošene i znaju što hoće, ne žale za svojim supruzima i otišli bi na Havaje“-Vinko. „Samo pet slova-u grob. Dosta je 52 godine patnje i muke...“ Jedan od glavnih problema u radu s beskućnicima je činjenica da oni ne postoje kao zakonska kategorija što znači da nemaju nikakva prava na pomoć niti se zna tko je dužan odnosno ima pravo brinuti se o njima. Posebno porazan podatak za društvo je da je među njima jako puno bivših branitelja, a koliko je osjetljiva država na njihove probleme govori i činjenica da Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, za rad riječkog prihvatilišta do sada nije izdvojilo niti jednu, jedinu kunu. (Boris Visatić)

www.jutarnji.hr