19.DECEMBAR 2011.

Zima...Pahulje lepršaju kraj prozorskog okna i mame osmjehe na lice mojih slatkih anđelčića.Raduju se.Kao sva druga djeca.Raduju se sankanju,grudvanju,pravljenju Snješka Bijelića i malih anđela u snijegu.Mene sve to navodi samo na pomisao na prošlu zimu i prošli prvi snijeg.
Bio si tu.Veselo smo se spremali za zimske čarolije.Čitav dan smo proveli na bijelom tepihu lica ozarenih od nekog dječijeg uzbuđenja.Djeca,ti i ja.Mala družina.
Danas si daleko...
Sve teže mi pada ova razdvojenost i ovaj prokleti život u kom da bi preživili moramo biti daleko jedno od drugog.
Čak ni snijeg mi nema više onu draž.Nekako je sve monotono,bezbojno.Navukla bih pokrivač do nosa i ne bih ustajala cijeli dan.Ma šta dan,čitavu sedmicu ne bih se pokrenula.Nit da jedem nit da odem do toaleta.Samo bih ćutala,sklopila oči i pravila se da spavam.
Ali...Šta sa klincima?Treba naložiti vatru,spremiti doručak,oprati,presvući.Treba se nasmijati zbog njih.
Tako sam i jutros uradila.Sve po redu.Svaki dan isto.Samo što sam jutros dječicu obradovala viješću o bijelom drugu koji nas je posjetio.
Upravo pijem čaj.Ni kafu nisam mogla.Ne osjećam se dobro.Prije,kad si ti kući,uvijek si me grijao svojim zagrljajem.Kad god sam se osjećala loše.A sad me grije čaj.EE živote moj!
Po nekad tako mrzim ovu svoju patetiku.Samu sebe zbog načina kako svaki svoj bol oblikujem,razrađujem,uveličam,nakitim.Stvarno jadno.
Očekivala sam da će ovaj moj osjećaj prema tebi godinama splasnuti,da te neću gledati očima žene koja voli,koja je zaljubljena.Bar su mi tako govorile one "iskusne" žene.Sa velikim stažom u braku.Izgleda sam naišla na pogrešne.
Šta sam ja bila tek djevojčica kada smo se upoznali.Tek 17. godina.Ti u kasnim dvadesetim.Kad se samo sjetim...
Pristala sam izaći sa tobom jer mi je život trenutno bio sumoran.Sa bolesnim ocem,majkom koja je bila i otac i majka,malim bratom,trebao mi je neko.Neko sa kim ću podjeliti probleme.Neko ko će znati da sluša.Na sreću ti si uvijek znao slušati.O svemu razmisliti i dati dobar savjet.
Zavoljela sam te kao čovjeka sa velikim Č.Jer to si bio.Imala sam svo povjerenje u tebe.Izjavio si mi ljubav na prvom sastanku.Ja sam bila iskrena,kao i uvijek,pa sam ti priznala onako naivno da nisam zaljubljena.Mada si mi se svidio kao osoba.Pristala sam da se viđamo.
Vremenom sam primjetila da su se moja osjećanja promjenila.Nisam mogla dan bez tebe,bez tvog glasa,mirisa.Kad bi te neka prolaznica pogledala u meni bi vulkani zaurlali.Ljubomora?!O Bože nisam poznavala samu sebe.Ja zaljubljena,kao blesava.HIHIHIHII!!
Sigurno smo bili u vezi nešto više od pola godine kada sam ti rekla ono za mene teško izgovorljivo "Volim te".Ni ti sam nisi vjerovao svojim ušima.Ni ja,vjeruj mi.
U meni si probudio ženu.Strastvenu,spremnu na ljubav.Ženu za koju nisam ni bila svjesna da postoji.Bilo je nekih veza i prije tebe.Al iskreno nekako me sve to zamaralo.Nisam uživala i sve sam ih ostavljala nakon sedam dana.E jadnih li veza.
Kad se samo sjetim jednog dečka sa kojim sam izlazila.Iskreno htjela sam se potruditi da to uspije.Bio je super đak(to je bilo u srednjoj školi),kulturan,uglađen i stidan.Daleko od onog kakve sam ja dečke voljela.(Pokvarena!)Hajde sve to,nego momak se nikad nije smijao.Osmjehivao se,da.Ali nikad ga nisam čula da se smije od srca.To je presudilo da ga nogiram.Nakon čega je on porazbijao sve po kafiću,što nisam mogla da vjerujem.I da sam znala da ću izvući bilo kakvu reakciju naljutila bih ga i ranije,samo da reaguje na bilo kakav način.I da spomenem kako sam ja njega poljubila prva a ne on mene.Jer za boga milog bio je previše kulturan za takvo što...Srećem ga po gradu,često.Na šta me uvijek ljutito pogleda,kao da je još ljut zbog davnih događaja.
Odoh ja daleko sa teme...
A koja ono bi tema?AHA!Snijeg i ti.Ma eto rekla sam ti već.Nedostaješ.Jako!Puno!"Mlogo!"Radujem se novoj godini jer si rekao da ćeš možda stići na sami doček.Oh!Poželila sam te mili!Požuri čim prije kući.Znaš da su noći hladne.Znaš da su mi stopala noću ledena.A iskreno čaj ne može da ih ugrije.