PRVI KORACI

U svom komentaru zapisa o Apollu 17, Gene Cernan kaže kako je, po njegovu utisku, noćno slijetanje na nosač zrakoplova teže od aluniranja LM-om. Naravno, u LM-u je imao veliku pomoć sa Zemlje, vidljivost je bila dobra, nije bilo ni vjetra ni valova koji bi pomicali metu. Pa ipak, LM je bio pokusna letjelica, a brod kojim su se spustili Neil Armstrong i Buzz Aldrin bio je ukupno tek četvrti od svoje vrste koji je poletio. I, naravno, nijedno slijetanje na nosač nije imalo takav povijesni prizvuk kao ono Apolla 11; niti je neko slijetanje na nosač izvršeno pred tolikim gledateljstvom. Doslovno milijarde ljudi slušale su što se zbivalo  ! (Prvi LM je letio kao dio testa Apolla 5, bez posade, dok su druga dva bila dijelom misija Apolla 9 i 10.) Sve do visine od
15 km iznad Mjeseca, Apollo 11 se malo razlikovao od Apolla 10. Armstrong, Aldrin i pilot zapovjednog modula Mike Collins imali su besprijekorno lansiranje, dugo, nezanimljivo putovanje do Mjeseca i nominalni rad motora koji ih je uveo u lunarnu orbitu. Dok su prvi put prolazili iznad Mora tišine, Armstrong je primijetio  : "Slike i karte koje su Apollo 8 i Apollo 10 donijeli sobom, pružile su nam dobar uvid u to u što trebamo gledati. Ovo jako nalikuje tim slikama; ali, kao što postoji razlika između gledanja prave utakmice i praćenja TV-prijenosa, nema zamjene za to što smo sada zbilja ovdje." U toj prvoj orbiti, sletište je još bilo obavijeno tminom ranog jutra i tek je za vrijeme četvrtog preleta - tijekom postupka provjere - Aldrin izvijestio da ga vidi kroz prozore LM-a.

 

IZBOR SLETIŠTA

 

U svojoj izvrsnoj knjizi "K stjenovitom Mjesecu", geolog Don Wilhelms raspravlja o postupku kojim su izabirana mjesta slijetanja Apolla. Nakon Apolla 12, znanstvenim je pitanjima dana znatna pozornost, dok je za samo prvo slijetanje, mjesto izabrano isključivo iz operativnih razloga. Tijekom misija Lunar Orbitera, kamere visoke razlučivosti bile su usmjeravane na obećavajuća mjesta razvučena duž 10 stupnjeva širokog pojasa oko lunarnog ekvatora. Područja blizu ekvatora bila su posebno zanimljiva budući se do njih moglo doći s minimalnim utroškom goriva. Mjesta su usto morala biti barem 45 stupnjeva zapadno od istočnog ruba Mjeseca - desnog ruba, kako ga se vidi sa sjeverne Zemljine polukugle - budući su lenderi trebali orbitirati od istoka prema zapadu, pa se očekivalo da će Houstonu trebati nekoliko minuta primanja podataka o putanji, tako da računalo za spuštanje može biti osvježeno pred sami silazak.

PRIPREMA ZA SPUŠTANJE 

Nakon ukupno osamdeset šest sati trajanja misije i pet i pol lunarnih orbita, posada Apolla 11 pošla je na posljednji počinak prije slijetanja. Kako kazuje Jack Schmitt u svom komentaru Apolla 17, šest sati isprekidana sna u orbiti može jednako odmoriti kao i šest sati čvrstog sna na Zemlji, a - tijekom putovanja od Zemlje do Mjeseca - posada Apolla 11 imala je na raspolaganju između 9 i 10 sati tijekom svakog razdoblja odmora. Završni odmor prije slijetanja bio je nužno kratak, ali sva trojica su tvrdo spavala po šest sati. Kada je poziv za buđenje - na koji se javio prilično smušeni Mike Collins - stigao na kraju devedeset trećeg sata misije, bili su odmorni za povijesni dan pred njima. Sljedećih osam sati, Armstrong, Aldrin i Collins pripremali su se za spuštanje. Do trenutaka kada su po četrnaesti put zašli iza Mjeseca, bili su u odijelima i odvojeni - samo nekoliko minuta dijelilo ih je od kočenja motorom u trajanju od 30 sekunda, koje je trebalo odvesti LM na putanju Apolla 10, dolje, do visine od 15 km. Collins je trebao ostati na kružnoj orbiti visokoj 96 km  : zbog veće visine, on je prvi uspostavio radijsku vezu sa Zemljom. Sve je prošlo u najboljem redu. LM se pojavio "iza ugla" samo časak kasnije, točno na vrijeme.

 

U LM-u nije bilo sjedišta. Armstrong i Aldrin su stajali, držeći se na mjestu elastičnim konopcima pričvršćenim za pod. šesnaest su minuta gledali kroz prozore i mjerili vremena prolazaka pojedinosti u krajoliku pod sobom (preko mjerila ucrtanog na Armstrongovu prozoru) kako bi potvrdili podatke o putanji koje je primao Houston. Usto su, uz pomoć iz Houstona, stalno iznova provjeravali stanje LM-a.

 

PRVO SPUŠTANJE NA MJESEC

 

Kada je konačno započelo kočenje motorom radi spuštanja, u trajanju od dvanaest i pol minuta, okrenuli su svemirsku letjelicu tako da joj noge i motor budu naprijed. Također su prozore okrenuli prema Mjesecu, tako da i za vrijeme kočenja još uvijek mogu provjeravati vremena prolazaka oznaka u krajoliku. No tada je Armstrong, nakon tri minute rada motora, zavrtio letjelicu u položaj "licem prema gore". Sada su on i Aldrin morali letjeti leđima okrenuti Mjesecu, tako da - kada se približe sletištu i LM se počne uspravljati - Armstrong može vidjeti tlo ispred sebe i izabrati dobro čisto mjesto za aluniranje. Dok su letjeli, nadzirali su rad LM-a i ono što im je pokazivao kompjuter za navođenje. Svi podaci su ukazivali na to da lete vrlo blizu planiranoj putanji.

Ako je i istina - kao što je nagovijestio Cernan - da je slijetanje na Mjesec bilo lakše od spuštanja na nosač zrakoplova, jedna od mnogih prednosti bila je i u činjenici da je LM bio opremljen - za ono vrijeme,  modernim brodskim računalom koje je obavljalo
veći dio rutinskog posla nužnog za upravljanje.
Sve do završnih trenutaka spuštanja, letenje pravom putanjom bilo je stvar analize navigacijskih podataka iz inercijskih i radarskih sustava, te tananog podešavanja potiska i usmjerenosti motora LM-a. Takva je zadaća bila vrlo zahtijevna i savršena za kompjuterski nadzor. Sve do manevra zvanog uspravljanje - kada je svemirski brod bio uspravljen iz položaja otklonjenog 60 stupnjeva od okomice u položaj otklonjen samo 20 stupnjeva - uloga astronauta nije bila ništa više od one nadzornika i pričuva.

 

Nekoliko puta tijekom spuštanja, računalo se oglasilo alarmom. Putanja je izgledala dobro, ali poruku "1202" - kao i kasniju "1201" - posada nije prepoznala, pa je uslijedilo nekoliko napetih sekunda dok Houston nije javio radijom kako je sve u redu. Kako se pokazalo, dijelovi računala bivali su prepunjeni čudnovatim podacima koji su stizali iz radara za "rendezvous" (spajanje lunarnog i zapovjednog modula), ali, na sreću, ne samo da je kompjuter bio programiran tako da može nastaviti izvršavati najvažnije zadaće, već je osobi koja je taj kompjuter najbolje poznavala - inženjeru Stevenu Balesu - trebalo samo nekoliko sekunda da dijagnosticira problem i preporuči nastavak spuštanja. Bales je kasnije, tijekom svečanosti u Bijeloj kući, stajao uz posadu, te je dobio odličje za svoj osobni doprinos uspjehu misije.

 

To je brodsko računalo izvršavalo više zadaća tijekom spuštanja te je, uz taj nepredviđeni priljev podataka iz radara, dolazilo i do uznemirujućih prekida u komunikaciji sa Zemljom. LM je imao par širokosnopnih "svesmjernih" antena, ali je visoku propusnu moć imala jedino jedna uskosnopna, usmjeriva antena. Upravo je kompjuter trebao održavati odgovarajuću orijentaciju letjelice, tako da antena velike propusne moći može biti okrenuta Zemlji. Kompjuter je bio tako upućen da izbjegava određene orijentacije svemirske letjelice koje bi prisilile antenu da "gleda" kroz LM, zbog čega bi bilo izgubljeno dovoljno podataka da se izgubi čvrsti kontakt sa Zemljom. Međutim, računalu je bila dana netočna "karta" LM-a, pa je gubljenje signala bilo problem koji se stalno iznova javljao tijekom spuštanja. Budući točno određenje sletišta nije bilo nužnost u toj prvoj misiji, Houstonu je bilo potrebno jedino toliko informacija da bude izvjesno kako letjelica radi kako treba, pa je - kombiniranim korištenjem širokosnopnih antena i glasovnim posredovanjem Collinsa u zapovjednom modulu - ipak održavana zadovoljavajuća komunikacija.

 

Programski alarmi i komunikacijski prekidi živcirali su astronaute, ali u svakom drugom pogledu, računalo LM-a i navigacijski sustav obavili su svoju zadaću besprijekorno. Nakon osam minuta i trideset sekunda kočenja motorom, kompjuter je skoro posve uspravio LM, pa je Armstrong po prvi put mogao izbliza vidjeti mjesto prema kojemu ga je vodio kompjuter. Ustanovio je da se nalaze oko 1,5 km iznad planiranog sletišta i nekih 6 km istočno od njega. Prema planu, imali su goriva za još pet minuta leta. Svaki od astronauta imao je pred sobom po jedan mali trokutasti prozor dvostrukih stakala. Na unutarnjim površinama svakog od stakala Armstrongova prozora, bilo je ucrtano po jedno dugo okomito mjerilo označeno stupnjevima, te pod pravim kutem na njega, i drugo, slično, no kraće, vodoravno mjerilo. Po uspravljanju, Armstrong se namjestio tako da su mu okomita mjerila izgledala poravnata  : Aldrin mu je tada pročitao podatke što mu ih je pokazivalo računalo. Ti su podaci kazivali gdje treba gledati na mjerila da bi se vidio položaj planiranog sletišta. U načelu, ako se Armstrongu mjesto ne bi svidjelo, on bi mogao gurnuti upravljačku ručicu lijevo-desno ili naprijed-natrag, kazujući tako računalu da malo pomakne cilj u pokazanom smjeru. Prema planu, Aldrin je davao Armstrongu "kut" svakih nekoliko sekunda, sve dok - na visini od oko 150 metara - ciljanje preko prozora nije izgubilo svoju svrhu, pa je Armstrong uzeo samostalno upravljati LM-om. Međutim, kada mu je jednom Aldrin dao početni kut cilja, Armstrong je uvidio da (premda je ekipa za izbor sletišta izabrala jedan gladak dio terena, tehnološka razina uređaja za navođenje u vrijeme Apolla 11 nije bila ni blizu onoj kakva je bila u tih uređaja tijekom kasnijih misija) da sudbina i kompjuter vode LM u polje ispunjeno krupnim kamenjem, na sjeveroistočnom ramenu jednog kratera veličine nogometnog igrališta. Nigdje na Mjesecu krateri te veličine nisu međusobno udaljeni više od nekoliko kilometara, pa za to prvo slijetanje, NASA-ini stručnjaci nisu još bili spremni točno ugoditi prilaznu putanju za područje duže od 16 km istočno i zapadno od sletišta, te šire od 4 km sjeverno i južno. "Sletna elipsa" Apolla 11 sadržavala je desetke kratera promjera stotinu i više metara i bilo je jako važno da LM ima dovoljan dolet kako bi Armstrong mogao izbjeći i najveće među njima.

 

Armstrong nije dvojio oko toga treba li sletjeti među gromade. Nije bilo nužno da LM sleti savršeno uspravljen. Nagib sve do 15 stupnjeva ne bi stvorio nikakav osobiti problem prilikom uzlijetanja. Međutim, ako bi mlaznicom motora ili nekim od potporanja lendera udarili u kakav veliki kamen, moglo je lako doći do ozbiljnih oštećenja. Dvije minute nakon uspravljanja i oko dvije minute prije slijetanja, Armstrong je preuzeo stvar u svoje ruke. Odlučio je slijediti staru krilaticu  : "Kada sumnjaš, slijeći polako." Za to je morao preletjeti krater i spustiti se prilično onkraj njegova zapadnog ruba; očigledno nije bilo svrhe, a ni vremena, u davanju novih podataka računalu, putem ručice upravljača. Uređaj za određivanje sletišta (LPD) bio je načinjen za fina podešavanja, a Armstrongu je bila potrebna krupna promjena. Stoga je prebacio na ručno upravljanje, nagnuo LM prema naprijed i počeo letjeti njime kao helikopterom. Za nekoliko sekunda, usporio je brzinu poniranja s oko 6 m/s, na oko 90 cm/s, te je odletio LM-om oko 330 m zapadno od kratera i kamenih gromada.

Čak i uz pomoć računala, letenje LM-om bilo je zakučast zahvat koji je zahtijevao bezbrojne sate uvježbavanja u simulatorima i na nezgrapnom "letećem okviru kreveta", zvanom, službenije - letjelicom za uvježbavanje slijetanja na Mjesec (LLTV). Prema Cernanu, LLTV-om je bilo zapravo teže upravljati negoli LM-om. Letjelica je bila opremljena jednim velikim mlaznim motorom koji je poništavao 5/6 Zemljine sile teže i taj je veliki motor - mlaza usmjerenog više-manje prema dolje - činio LLTV nestabilnijom od LM-a. Uistinu, tijekom vježbe, Armstrong se morao katapultirati iz jedne od njih. (Od četiri takve letjelice kojima je uvježbavanje počelo, samo je jedna "preživjela" do kraja programa Apollo.) Naravno, dugi sati uvježbavanja su se isplatili. Dok je Armstrong vodio LM prema dobrom sletištu, njegova pozornost bila je u potpunosti prikovana za taj posao. Skoro sve što je bilo rečeno, rekao je Aldrin  : a i on je bio posve zaokupljen svojom zadaćom. Čitao je Armstrongu ispis računala, govorio mu visinu, brzinu spuštanja i brzinu prema naprijed. U Houstonu su upravitelj leta Gene Kranz i ostatak kontrole misije pratili telemetrijske podatke iz LM-a. Oni još nisu znali za onaj krater - Armstrong ga nije spomenuo još zadugo nakon slijetanja - ali bilo je očigledno da slijetanje traje duže no što je bilo očekivano. Uistinu, sa svakom proteklom sekundom, rasla je zabrinutost zbog količine preostalog goriva. Zbog nepreciznosti obaju mjerača u spremnicima i na osnovu procjene koju se moglo načiniti na osnovu telemetrijskih podataka o radu motora, trenutak konačnog ispražnjenja spremnika bilo je nemoguće točno odrediit  : pogreška je mogla iznositi oko 20 sekunda. Ako bi goriva ostalo premalo, Kranz je morao zapovijediti prekid spuštanja. Drama je bila zadnje što je bilo tko priželjkivao prikom prvog slijetanja. Sam događaj je bio dovoljno uzbudljiv sam za sebe. Armstrong je na koncu pronašao mjesto koje mu se svidjelo, pa je počeo smanjivati horizontalnu brzinu, dopuštajući LM-u da se polako stane spuštati prema površini. Kada su se našli na 22 m iznad površine, iz Houstona su im javili da imaju goriva za još samo 60 sekunda leta, a u kabini, Aldrin je već ranije vidio signalno svjetlo koje mu je govorilo isto to. Ali sada su već bili blizu i samo su se još trebali meko prizemljiti. Armstrong je skoro posve poništio kretanje prema naprijed i sada je - u času kada su počeli ispuhom motora podizati prašinu s tla - zatražio od Aldrina da mu potvrdi pomiču li se još uvijek malko u tom smjeru. želio je sletjeti na površinu koju može vidjeti pred sobom, radije negoli na tlo pod sobom, koje nije vidio. Aldrin mu je potvrdio to što je htio znati, pa su - osam sekunda kasnije - ugledali kontaktno svjetlo. Trometarska ticala koja su stršala iz "nogu" lendera, takla su Mjesec  ! Sekundu ili dvije kasnije, našli su se na tlu i isključili motor. Od opomene "60 sekunda" prošlo ih je čak četrdeset - ali bili su na cilju  !

 

(Analiza provedena nakon misije, pokazala je da su zapravo imali još oko 45 sekunda goriva, prije negoli samo 20. Bez obzira na to, bio je to najmanji višak goriva od svih slijetanja Apolla. Usto je, kako bi smanjila neizvjesnost procjene, mjerenje goriva u spremnicima poboljšano već za Apollo 12.)

 

Unatoč dramatičnosti trenutka i neopisivom ushitu kojega su obojica osjetili, Armstrong i Aldrin nisu imali vremena nizašta drugo do za pripremu LM-a za trenutačno uzlijetanje. Nitko nije očekivao da će morati smjesta poletjeti, ali - za slučaj da se pojave neke poteškoće, recimo curenje jako stlačenog helija kojega bi koristili za podizanje tlaka u spremicima za gorivo uzletnog stupnja - željeli su biti spremni. Međutim, unatoč svoj zaokupljenosti poslom, tijekom sljedeća dva sata, povremeno su pogledavali kroz prozore i opisivali prizor radio-slušateljstvu gore na Zemlji.