Arthur C. Clark odao je priznanje Sakharovu, Haischu, Ruedi i Puthoffu u svom  romanu «3001: Završna odiseja». Clark je svoj izmišljeni svemirski pogon poništavanjem inercije nazvao SHARP, što je kratica od imena četvorice znanstvenika, a u 3001. citira se njihov članak iz Physical Reviewa kao znanstvena prekretnica. U komentaru na poleđini svog romana Clark primjećuje da bi kontroliranje inercije moglo dovesti do zanimljivih situacija. Na primjer, kad biste nekoga najnježnije dodirnuli, on bi odmah nestao brzinom od nekoliko tisuća kilometara na sat, dok se ne bi odbio od zida na suprotnoj strani sobe koji djelić milisekunde kasnije.

Da bismo stekli predodžbu o ekstremnim slučajevima onoga što bi bilo moguće potreban nam je pisac znanstvene fantastike. S druge strane, institucijska znanost sklonija je perspektivama za tehnološke promjene u bliskoj budućnosti. Jedna institucija, Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir (National Aeronautics and Space Administration - NASA) prije koju godinu pokrenula je revolucionarni propulzijski laboratorij s timom okupljenim oko Marca G. Millisa. Millis, iz Tehničkog odjela za svemirske pogone NASA-inog istraživačkog centra Lewis u Clevelandu, napisao je stručni rad o novim teorijama koje sugeriraju da su gravitacijske i inercijske sile izazvane interakcijama s elektromagnetskim fluktuacijama u vakuumu.

Tako se sada čini sasvim opravdanim reći da su antigravitacijski uređaji mogući, i da je zamislivo da bi mogli djelovati na principu manipuliranja slobodnom energijom u svemiru, poznatom i pod nazivom eter.

Također su napravljene studije u kojima se spominju eksperimentalni rezultati učinaka koji djeluju na masu i teorija koje ukazuju na mogućnost warp pogona, kaže Millis. Uz pojavljivanje takvih novih mogućnosti možda je vrijeme da ponovno razmotrimo ideju o stvaranju vizionarskog svemirskog pogona. Svemirski pogon pokretao bi savršen svemirski brod, mogao bi koristiti fundamentalna svojstva materije i prostor-vremena, bez potrebe za nošenjem i izbacivanjem eksplozivnog goriva.

Hoće li putovanja do susjednih zvijezda iz znanstveno-fantastičnih priča postati stvarnost u našem vremenu? Potrebna su nova revolucionarna znanstvena otkrića, kažu Puthoff, Millis i drugi, otkrića kao što je samodostatna propulzija za koju nije potrebno gorivo. Kako bi zacrtao put prema takvim otkrićima, Millis zamišlja različite tipove svemirskih pogona. Njegovi hipotetski pogoni ukazuju na neriješene izazove s kojima se NASA mora suočiti, a njegov rad razbija problem na istraživačke ciljeve kao što su:

•    Otkriti način asimetrične interakcije s elektromagnetskim fluktuacijama vakuuma.
•    Razviti fiziku koja inerciju, gravitaciju ili svojstva prostor-vremena opisuje
     elektromagnetski. Ta istraživanja mogla bi dovesti do tehnologije upotrebe
     elektromagnetske propulzije umjesto izgaranja goriva.
•    Otkriti postoji li negativna masa ili mogu li se njena svojstva sintetizirati.
•    Ako negativna masa ne postoji, tada bi cilj bio preispitati koncept etera ili druge
     fizikalne principe.

Hipotetski pogoni polja kao što su dijametrički pogon, pogon ultragustom materijom, pogon tekućim kvarkovima, disjunkcijski pogon i njegova kolizijska jedra previše su stručni za ovaj članak. Međutim, bit je u tome da su se vremena promijenila. Ranije se činilo da su mogućnosti stvaranja svemirskog pogona predaleko u budućnosti da bi NASA-i opravdale otvaranje radnih mjesta na takvim istraživanjima. Ali sada imamo timski pristup izazovu stvaranja svemirskog pogona.

Vizija je, međutim, na drugim mjestima zasjenjena strahom znanstvenika od povezivanja s kontroverznim konceptima kao što je antigravitacija. Nedavno je u Finskoj jedan znanstvenik na svoje sveučilište privukao neželjenu bujicu reportera kada je u London Timesu objavljen njegov rad o otkriću da rotacija supervodljive keramike ispod elektromagnetskog polja uzrokuje da materijali ovješeni iznad njega gube težinu. Situacija ima podudarnosti s iskustvom dr. Stanleya Ponsa i dr. Martina Fleischmanna koji su 1989. u Utahu objavili da su postigli hladnu fuziju u stolnom uređaju, nakon čega su ih istjerali iz zemlje.

Taj stručnjak za materijale iz Finske je Eugene Podkletnov, koji je ranije radio na Sveučilištu Tampere. On optužuje popularni tisak za senzacionalizaciju njegovog rada koja je uništila njegov projekt. Međutim, nedavno je novinaru Bobu Irvingu rekao da su se u razdoblju od pet do sedam godina antigravitacijski učinci mogli početi koristiti u zamjenjivanju neekoloških mlaznih aviona.