Bila jednom jedna duša hladna

I uvijek je tražila nešto za jelo,

Jer je sama sebe bila gladna

I tako joj se jednom prohtjelo

 

Da je uzela nešto što joj ne pripada

I pretvorila to u svoje zlato lažno,

Ali nije shvatila da cijeli svijet to gleda

Ne, to joj uopće nije bilo važno.

 

Zauzela je ta duša neki važan položaj

U tom svom izmišljenom svijetu

Ogrnula se ogrtačem što daje lažni sajaj

I vinula se gordo u tom lošem letu.

 

I tako je to trajalo baš neko vrijeme

Kad se pojaviše neki novi ljudi

I navališe na nju svoje istine breme

Pa sad istina u laži neka sudi.

 

Zlatno doba lažnog zlata prestalo je

Već se skida njena maska gorda,

A srce joj još uvijek ne prestaje

Juriti kao neka divlja horda.

 

I u svom nemiru i u svojoj koži

Nije lako toj hladnoj duši

Jer i dalje svoju zloću množi

I dalje istinu sa lažima ruši.

 

Trajat će to kratko i još neko vrijeme

Gledat ćemo ovu lošu predstavu,

Ali kad se istine posadi sjeme

Svaka rit dođe na stolicu pravu. :)