Naime, sve se vrtjelo oko toga da letim. Cijeli sam san nekako preletjela. I to na način kao nikada do tada. Uglavnom, ako u snovima letim, onda znam da sanjam i letenjem u principu upravljam. Ovaj je put bilo drugačije.

Nalazila sam se u nekoj kući kod jedne žene koju inače u stvarnosti vrlo površno poznajem, inače se obje susrećemo na našoj jednomjesečnom čitalačkom klubu. Ta kuća je bila nekako prislonjena na jednu ogromnu stijenu, i sjećam se da sam zaključila i rekla, pa to je vilinski kamen, tu ima vila i patuljaka. Nakon što sam to rekla, ta žena mi je dala piti vilinske vode. No, meni si nije svidjela bojom, bila je mutna i žućkasta. Ali, tada sam ja tu tekućinu prebacila u svoju posudu, i ta se voda čudesno transformirala u bistru i svjetlucavu vodu. Tek sam je tada popila.

I sad dolazimo do letenja. Naime, kao da mi netko prilazi s leđa ili kao da mi izmiče tlo pod nogama i ja počinjem letejeti. Na to nekako ne mogu utjecati, sve i kad se kao opirem i odbijam letjeti, ja letim. U jednom trenutku (jer sve se to događa u toj čudnoj kući), ja želim izaći van te prostorije. Iako je prozor otvoren i mogu lako izaći van, ja se odlučujem za zatvoren prozor te ga nogama razbijam i izletim van. Čujem još za sobom kako se svi ljute na mene zašto sam morala razbiti prozor. Nemam pojma zašto sam to učinila. Uglavnom, tijekom sna ni jednom se nisam sjetila da sanjam. A bilo je još tog u snu, puno radnje i zbivanja, no na žalost sad je sve nekako razbacano u mojoj svijesti, ne mogu povezati u smislenu cjelinu.

Sve u svemu, to letenje jer nije bilo kratko, i jer sam se muvala podosta vremena u šetnji zrakom, bilo je i te kako snažno i fantastično.

Molim objašnjenje, ako je moguće...