Jutros sam Vas posjetila, pročitala divnih stvari, nasmijala se, i tada sam naišla na jednu ljutu raspravu.

U mene se uvukla tuga.

Cijelo jutro me ta tuga ispunjavala, izribala sam kupaonu od vrha do dna, i fuge sam ribala da izabacim taj osjećaj. Ali on me ne napušta.

Tužna sam bila jer pisci,....... iz čijih tekstova i misli upijala sam pozitivnu energiju, i čistu radost življenja bez ozbira na svakodnevne probleme,...... iz čijih tekstova sam crpila snagu za svaki novi dan da se budim radosna i s uzbuđenjem čekam da pročitam nešto novo što su napisali i tražeći neku novu misao kojom ću se baviti, kojom ću oblikovati samu sebe,.... jer su ti pisci zaboravili što su nam svakodnevno pisali. I rastužilo me to.

 

I sad se pitam, gdje je ta ljubav? Ljubav koju svi uzimaju u svoju temu, razumijevanje, pa čak i profesionalna kolegijalnost na određenom području.

I nisma imala mira, morala sam ovo izbaciti iz sebe.

Podijeliti to sa Vama, jer možda sam u krivu. Možda sam ja to sve krivo shvatila.

Jedino što sam u toj raspravi mogla naučiti je kako kulturno i sofisticirano, pa čak i brutalno izvrijeđati neistomišljenika.

Tužna sam

Pozitivno ili loše komentiranje, a posebno loši komentari (pa čak ako su i provokacija), trebali bi nas poticati da budemo bolji, mudriji od zlonamjernika, trebali bi nas inspirirati da damo najbolje od sebe i ne dozvoliti da budemo isprovocirani.

 

Nedajmo da sve na kraju samo bude mrtvo slovo na ekranu..

 

Vaša vjerna čitateljica Jelena