Sve počinje u vremenima kada mi se ništa loše nije moglo dogoditi jer on je bio tu i čuvao me. Razmazio me. Tješio me kad sam bila tužna. Nasmijavao me kad mu se učinilo da nisam bezbrižna. I učio me kako se živi i zašto.
Vodio me na izvore hladne bistre vode. Tada, kao dijete, vjerovala sam da ti izvori imaju ljekovitu moć, da onome tko zagrabi vode iz njih i napije se daju ljepotu, snagu i zdravlje. Vjerovala sam da ću, ako redovno pijem iz njih postati pametna i hrabra poput njega i da ću uvijek znati unaprijed što će se dogoditi kao što je to znao i on.
Zato i dandanas volim otići tamo i vjerovati u njihovu blagotvornu moć.
Kad smo hodali gradom, znao me podignuti u naručje i nositi ulicama da bih mogla iz perspektive odraslih promatrati svijet, a dječjim očima. Sjećam se susreta sa ljudima koji su mi se sviđali jer su bili veseli, uredni, uređeni, lijepi, obavijeni predivnim bojama. Sjećam se i susreta sa onim manje lijepim, sa neurednim i živčanim ljudima.
Jednom, tad već sam bila potpuno samostalna iako još jako mlada, sjedili smo na terasi kafića, on, jedan njegov prijatelj i ja. Prišla nam je djevojka, ovisnica, prljava, iscrpljena, gladna. Upitao ju je; kako ti mogu pomoći, može li se tebi ikako pomoći. Glas mu je bio nježan i blag, kao da se upravo obraćao meni, a ne nekoj sasvim nepoznatoj mladoj ženi, nekoj ovisnici, propalici. Nekome tko ni blizu nije bio tako „u redu“ kao ja. Nekome tko, mislila sam, ne zaslužuje ni mrvicu njegove pažnje. Ali, njega to ništa nije koštao. Dati novce je najlakše. Platiti mu da ga se riješiš, da ga ne gledaš, umiriš svoju savijest, ugasiti na trenutak nečiju glad. Njemu ništa nije bio problem. Zarađivao je za pola mjeseca toliko koliko ja zaradim u cijeloj godini. No, on je i razgovarao s njom, saslušao je njenu priču. Darovao joj minute koje su, mislila sam, bile namijenjene samo nama koji smo bili u njegovu društvu.
Ej, dao si joj za hranu, ustvari za drogu, dabogda se predozirala, tako da što manje upropaštenih hodaju ovim svijetom, kad ne znaju cijeniti život, kad ne znaju čuvati svoje tijelo, kad upadaju u ta sranja.
Na povratku doma, rekao je; iako znam da se tebi to neće dogoditi, ja sam u onoj djevojci vidio tebe. Imao sam sreću da si takva kakva jesi. Misliš li da bi te manje volio da si postala drugačija. Ili kao ona.
Ostala sam bez riječi. Osjetila sam sram jer sam do tada mislila da sam nešto bolje, nešto vrednije. Bilo me sram zbog mojih riječi kojima sam obezvrijedila njegovu ljubav prema meni, iako mi je svime i uvijek pokazivao da sam mu sve.
Poslije sam se nebrojeno puta zatekla u sličnim situacijama. I svaki put kad mi se obrati netko tko je u nevolji, sjetim se da bi to mogao biti netko koga volim, da bi to moglo biti moje dijete. Ili ja sama. I da imam sreću što sam "uspjela" odabrati ovo i ovako. On me naučio da ono najvrednije ljudsko ne ovisi o rodbinskim ili o prijateljskim odnosima. Naučio me da za suosjećanje nije potrebna nikakva bliskost ni povezanost nekim zajedničkim ciljevima ili zbog pripadnosti istom narodu, istim vjerovanjima. Istovremeno mi je kazivao da ne smijem zaboraviti tko sam i odakle potičem, jer tamo ću se vraćati uvijek da sakupim snagu za one najbitnije odluke koje moram donositi sama. Da, sama, bez igdje ikoga, i da ću uvijek ispravno odlučiti jer su mi temelji stabilni.
Volio je život, volio je more, volio je ljude, a mene je obožavao. I onda kad sam bila nemoguća, i najgora. Uvijek sam bila i ostala njegova Vikica, bilo je to ime koje mi je on dao i samo on me tako zvao. I još dvoje ljudi koji mu nisu bili ništa, a brinuo se o njima i o njihovoj djeci kao da su bili njegovi. Oni me još uvijek zovu tako, a ja, i nitko drugi osim mene, njih zovem imenima koja im je isto on dao.
Ne, nije bio svetac. I živio je život koji mnogi nisu razumjeli. Ponekad ni ja.
Tek puno kasnije počela sam shvaćati neke stvari. I iz svega se iskristalizirao smisao i saznanje zašto je moja duša odabrala njegovu dušu, da mi bude zemaljski otac...
bglavac
edin.kecanovic
