Kuc, kuc...zakucalo je....Okruglo i žuto...Sunce....To nebesko svjetlo i toplina, ispruživši svoje zlačane zrake do mog prozora danas ujutro....

„Probudi se...“ prošaputalo je , dodirnuvši mi lice....

„ Ne sanjaj snove... već ih živi  danas...“

Kad me netko tako nježno probudi, izmami mi osmjeh na licu istog trena. Otrčala sam bosonoga do dnevnog boravka, širom otvarajući prozore, navinula muziku i trk u kupaonu...

Nasmiješim se svom licu u ogledalu, pozdravim ga i sjurim se stepenicama stubišta na svijetlo dana...

Zamiriše divlja trešnja u cvatu....začuje se cvrkut ptica....

Iznad mog stana nanizale su se stepenice uzbrdo, njih samo 424 u komadu, krivudajući lijevo i desno, da vas smota u brojanju...

Zapuhala sam se poput parne lokomotive grabeći prema vrhu, sa kojeg se pruža prekrasan pogled na grad, još tih i uspavan....

Svud oko mene rascvalo se cvijeće, pozivajući me da zastanem na tren i uživam u njegovoj ljepoti....

Put vodi kroz seosko imanje , u kojeg uvijek svratim da se snabdijem domaćim proizvodima....

Otvorena kućica mami svakog prolaznika da zaviri u nju, kupi i ostavi novac u kasici....

Zaustavim se kod drveta da ga zagrlim, upijem njegovu čarobnu energiju, a mir oko mene sasvim me omami ...Mekana zelena trava privuće me k sebi i ja zaronim u nju udišući njen miris....

Nebo se plavi iznad mene, a negdje daleko oglasi se zvono sa crkvenog tornja....

Šećem proplakom i osluškujem.......prirodu i sebe u njoj.....Dišem sa njom...

Dvorišta obližnjih kuća privuku me svojim šarenilom boja i kli-klik ..da ovjekovječim taj tren...

Tako je malo potrebno da budem sretna i ispunjenja i ovo jedan taj dan....