Zgruvana masa pred nečim o nečemu što želi biti a jasno je da ništa nije. Mučna tišina značajnih i mudrih izraza lica koja žele a ne mogu obećati ništa. Nikome pa ni sebi. Ni sa jedne od svih strana. Hinjeno sveta lica koja prikrivaju zgražavanje nad drugima a rijetko gledaju bilo što. Još rjeđe misle a nikako su svoji. Nesposobnost djelovanja i neshvaćanje da su upravo i trajno onesposobljeni u sebi. Autoparalitična destruktivnost. Sve smiješno. Klimoglavo. Cirkus.

Svako klimanje nalikuje našpricavanju pameti koje nema, nečim vonjavim koje prikriva. Sa nakanom da se uništi smrad. Špricanjem. I sa rezultatom izumiranja mozga kao autonomnog djela istog tijela, kao obilježja osobnosti, bar one svojstvenoj vrsti. Svojoj. Kao i svemu pomalo.

Navlačenje svete, sterilne kabanice na dio tijela koji dodiruje sve. Na vlastitu pamet. Zdravu i bogomdanu. Treskavica od pomisli na zarazu istinom. Da se ne osjeća, da se ne može, da se nema. Vječna tortura. Persona mokra kao pura. Smiješno za personu. Izolacija  pluća, svoga daha. Strah da se ne bude i jad bivanja.

Uvjerenja na glavi, nataknuta i jako navučena, daju licima bolest koju nikada nisu imali. Onu koja se razvija ispod uvjerenja, uništava i hrani se sivom masom, a uzrokovana samoubistvenom mišlju da se nečega ali i sebe treba štititi. Masa lica sa težnjom da budu ista masa. Nezaražena kao. Hinjena i masovna ali ipak kao prava epidemija. Ludilo.

Prividno izbjegavanje neizbježnog. Nemoguća misija nataknutih pameti na glavu. Sve sama sablažnjavanja nad samim sobom. Kao, može se. Ne? Ne može se. To i tako, ne. Našpricavanje i uštrcavanje se nastavlja. Nikad većim zamasima i špricevima. Kako i priliči. Ljudima. Ne pijetlovima. Oni znaju kad i čemu, a i zašto špricaju. Navodno. Svakako ne naskaču bez smisla i potrebe.