Danas stojim i pitam se gdje sam stao? Samo da se popnem na stolicu, lakše ću se sjetiti.

A da, nisam stao na lijevu nogu već na tome da je za ljude tipično da natežu sve što postoji svatko na svoju stranu. (nategnuo je bez milosti…) Svaka nam pretpostavka a i drugo govori o tome da ono pravo više ne postoji već da je sve nategnuto. (tražim pravu stvar…) Govorim naravno o pameti. (gdje ti je pamet…)

Tu sam stao. (na koju si nogu ustao…) I još sam htio reći da nam opisani postupci govore o tome kakvi smo. (kakav si, takav si…)

I tu je bit. (u čemu je stvar…) Nije slučajno da bit podsjeća na ubiti. (gazi sve pred sobom…) Tko koga ubija (ubija me polako…) i gdje je smrt na dosadu? (dosadan kao proljev…)

Što ubija zdravu pamet? Svaki natezač pameti misli da je jedinstven u svom natezanju kao i da ga to natezanje čini jedinstvenom osobom (nitko nije kao ti…) što i nije loše kao mišljenje. (ne zanima me što će netko misliti…) Ali je loše što dolaženje do mišljenja putem ubija pamet. Želite li biti višestruki ubojice? (gazi sve redom…)

Što je to karakter? (jeben karakter…) To je ono čime čovjek zrači (on-ona blista…) i što ga određuje po pitanju kakav je. (jeben-ne jeben…) Zrači iz unutra prema van.

Što iz ovoga mogu zaključiti, odgovoriti si? Mogu zaključiti da proljevi ne samo da su dosadni već mogu i ubiti. Ovo je moj odgovor a i iz teksta je sasvim izvjesno da je odgovor pravi.

Sada se penjem opet na stolicu i nepobitno utvrđujem vlastitim težinom da mi je stolica sasvim solidne čvrstine.