U drugoj (čitaj komunističkoj) Jugoslaviji, novinari ispitivali staroga Bosanca; sjeća li se Otomanskog carstva, sjeća li se vladavine Austrougarske u Bosni, sjeća li se kraljevske Jugoslavije...

Starac se svega živo sjećao; i sultana, i cara Franca Jozefa, i kralja Aleksandra i predsjednika Tita.

"A jeste bili za sultana?" - "Jesam, bolan!"

"A jeste bili za Franca Jozefa?" - "Jesam, bolan!"

"A jeste bili za kralja Aleksandra?" - "Jesam, bolan." 

"A sad ste za Tita?" - "Jesam, bolan."  

"Pa kako ste bili za svakoga od njih? Kako se tako mijenjate kako vjetar puše?" - pitali su novinari.

A starac im odgovori: "Ma ne mijenjam se ja, bolan. Oni se mijenjaju, a ja sam uvijek isti."

Ovu je priču nekad davno nama mladim novinarima, ispričao jedan stari Vjesnikovac, a ja je prenosim u povodu današnjeg prestanka izlaženja legendarnog dnevnog lista "Vjesnik".

Prenosim je i zato da se utješim, da se orijentiram u novim okolnostima. S "Vjesnikom", naime, nestaje i komad mog identifikacijskog oslonca. A meni ne preostaje drugo nego da kažem "Jesam, ja jesam svjedok vremena.I ništa drugo."