iako se mnogi neće složiti, jesen je najživopisnije godišnje doba. Pogotovo kad se crvenožutom spektru lišća pridruži ovaj ljubičasti asfalt.

Jeste li kad vidjeli nov novcati asfalt kao ovaj na slici? Izgleda kao da ga je na Kozjaču danas umaljao sam Picasso. A kakvo je to tek bilo jutros slavlje!

Zajedništvo cestara i obližnjih stanovnika; pila se oštra tropica od koje ti se zaljulja tlo pod nogama i jaka turska kava. Falili su samo mužikaši. Ta ne stiže novi asfalt svaki dan u Vukomeričke gorice s čijih se vrhova lijepo vidi metropola. Mogao bi čovjek pljunuti na nju. Tako blizu a tako daleko...

Putevi ionako nikamo ne vode, rekao je mudrac. Stoga odaberi put koji ima srca.

A meni je upravo ovo takav put. Ne vjerujem sama sebi da to pišem jer često imam osjećaj da sam zaglavila u ovoj teškoj žutoj glini, a niti trideset kilometara od Bana.

Country life u Hrvatskoj pedeseta je priča od života na engleskom selu. Naivno vjerujem da će se i to promijeniti, nabolje, naravno. Hoće ali jednog dana u dalekoj budućnosti. 

Ipak, stvari se postupno popravljaju; kopaju se septičke jame, uređuju okućnice, a kuće! To više ni nisu kuće nego palače što ih podižu moji susjedi.

U doba domovinskog rata hrvatska je vojska odabrala moju kuću za stožer; bila je u to doba najveća i najkomfornija u kraju. A danas? Tek jedna oveća vikendica skrivena u gustom raslinju i visokom drveću.

Ma nije važna kuća, nije važan niti ovaj ljubičasti asfalt što vodi do nje. Ono što je važno je šuma. Ne bih mogla živjeti bez nje. Svaki dan s čoporom mojih i susjednih pasa probijam se kroz gustiš do čiste debele šume.

Vincent, Bukica, Maksi i Bobi veselo trčkaraju unaokolo a ja promatram što se događa. U šumi je svaki dan novi dan, novo uzbuđenje. Kesteni su pri kraju iako ih je još mnogo skriveno pod debelim slojem opalog lišća, a na redu su sunčanice, vrganji, puze...

Ja ih gotovo ne jedem ali ih skupljam za moju sestru u gradu. I danas sam okom tragača otkrila nekoliko sunčanica. Daleko su sitnije ove godine zbog suše ali ih ipak ima.

Sve su to male, a velike stvari koje me vezuju za šumu i zemlju, za bukve i grabove. A do njih vodi ovaj ljubičasti put prepun srca.