Otkako mi je jučer Zafira otkazala poslušnost, moj život je prepun mladih. Kad se na Kozjači pojavio Tomislav sa šleperom za jogunastu Zafiricu, u dvorište su nagrnula znatiželjna susjedna djeca. Energija mladosti...

Do servisa u Velikoj Gorici, Tomislav, procjenjujem da ima nešto blizu trideset, mi je pričao o autima koje šlepa. "Elektronika, to je užas. Najbolji su bili oni posve mehanički auti." I onda sam čula što se sve događa vozačima u danas najskupljim vozilima prepunima elektronike. Ukratko, dogodi li vam se u takvom autu neki banalni kvar, vi ste u banani.

Ostavila sam Zafiru u dvorištu  Opelova servisa, jer, naravno, oni rade samo do jedan. U ponedjeljak ću tek znati što je na stvari. A dotad...cipelcug, javni prijevoz, poznanici, prijatelji, rodbina i susjedi s autima. Ako ih uhvatim.

Kvar auta naveo me da pitam mladog susjeda, limara, koji je ionako trebao jutros doći u Himalajsku spilju, mogu li se s njim dovesti u Zagreb. I tako sam jutros, u neradnu nedjelju, ustala u pet s radničkom klasom, ukrcala se u kombi s cijevi za odvod kišnice na krovu kombija, uz mene je sjela i susjeda koja je žurila na posao na velikogoričkoj tržnici i svi se uputili niz brijeg.

Nisam ni znala da su u kombiju još i dvije Marije. Tek kad smo iskrcali susjedu u VG, one su iz stražnjeg dijela prešle u kabinu i nas se četverto uputilo u Zagreb, na Trešnjevku. Jedna crna, druga plava, prekrasnih očiju punih sjaja i nade. Tinejdžerska mladost. Ni majstor Damir, vozač našeg kombija, nije puno stariji od njih, nema još dvadeset a već godinama radi s ocem limarom najteže krovne zahvate.

Tko kaže da je naš narod lijen i da mladi neće raditi, grdno se vara, ili sreće krive ljude. Dok je Damir postavljao na fasadu Himalajske spilje, cijev za odvod kišnice, ja sam s dvije Marije sjela u dvorište uz kavicu. Obje idu u frizersku školu, obje pričaju o tome kako je teško naći bilo kakav posao. Ali, ne odustaju, i kriza će proći, i sve će biti dobro. Neuništivi optimizam mladosti.

Da objasnim kakva je to bila cijev - prije tri tjedna netko nam je u noći skinuo s fasade 7 metara dugu bakrenu cijev - skinuo, čitaj ukrao, a da to nitko nije primijetio. Stručna banda kradljivaca...

Osiguranje, naravno, odbija nadoknaditi štetu, jer "nije bilo tragova provale"...pa naravno, da bi skinuo cijev s fasade ne trebaš provaliti u kuću. Osiguranje sam prekrižila, već sam davno, poput većine naroda, shvatila da na nikoga ne možeš računati. Osim na sebe. Uzdaj se u se i u svoje kljuse!

Damir je sa svojim dvjema Marijama (jedna mu je sestra, druga djevojka) otišao do drugog gradilišta i zatim kući. A ja sam ostala u Himalajskoj spilji i uživala u nedjeljnom jutru.

Uskoro je stigao Saša na prvu aktivaciju DNK. "Oče Majko Jedno, na vašu sliku i priliku, ja jesam koji jesam," ponavljao je za mnom zapovijedi svojoj DNK, "i zapovijedam da se sada aktiviraju moji kromosomi mladosti i vitalnosti, u svakoj stanici moga tijela!"

Aktivacija se odvijala u spiljskom polumraku; milijarde kristala himalajske soli svjetlucale su sa svih strana, obavijale svojim vibracijama, poticale genetski kod na rezonantno usklađivanje s najvišim principima; energija, svjetlost i ljubav. 

Saša je otišao poletno i zadovoljno na susret s roditeljima koje nije već dugo vidio, a s kojima je imao puno toga za riješiti. "Ne mogu verbalizirati što sve osjećam, samo znam da se mogu smijati."

A onda je u spilju stigla Nevenka s unukom Dalom, našom malom Splićankom koja sve češće ubaci u razgovor poneki "kaj". Autobus mi je tek u devet navečer što mi daje vremena da se posvetim djetetu. Igramo se raznoraznih igrica, oponašamo domaće životinje, pravimo se da udaramo o bubnjeve, tamburamo, sviramo klavir...

Nevenka komentira: "Čudo kako djeca uživaju u tvojem glupiranju...", a ja sležem ramenima. Što mogu kad sam i sama postarije dijete?

Dala odlazi doma, a ja kod Iride na čašicu razgovora. Sve je to unutar walking distance i ne trebam moju Zafiru. Kavica već čeka, Irida razgovara sa svojim klijentima telefonom, ja gledam bitku za Staljingrad na televiziji i pijuckam kavu.

Baš pravo lijeno ljetno poslijepodne...Irida mi daje ideju za ime naše književne večeri koju bi dobrim dijelom organizirala naša SoS, ShadowofSoul. Moram je nazvati i pitati za mišljenje. Bi li bilo dobro da se književna večer zove POEZIJA - SOL KNJIŽEVNOSTI obzirom da se odvija u slanoj spilji?

I tako dan teče dalje...više mi ne fali niti auto, niti vikend na Krku, (vidi sliku), fali mi samo modri zagrljaj hladne morske vode...nešto sunca, nešto maestrala i tvrdi bijeli kamen uz obalu. Na slici je more u daljini, tek nedosanjani san, nedostižan sa sparušene crvene zemlje iznad Punta. More, more, oj more duboko. Možda te ipak uspijem barem vidjeti ove godine...