Bilo mi je četiri ili pet godina kad su moji roditelji u teškom poslijeratnom razdoblju svega i svačega na „točkice“, dobili paket američke pomoći. U njemu su bili mlijeko u prahu, Trumanova jaja (jaja u prahu), narančasti sir Cheddar, nešto odjeće od Vojske spasa i…par štikli od tamnosmeđeg velura obrađenog poput čipke Richelieu.

Te cipele nikad, nikad neću zaboraviti! Bile su uske, dugačke i elegantne, meni prelijepe. Iako su pristajale mojoj majci, ona ih nikad nije obula. Ta živjeli smo u selu na Dravi u doba najžešćeg proletarijanskog ushita! Staviti na noge takve cipele bilo je kao pozvati inkviziciju da te spali na lomači zbog „buržujskih“ sklonosti. I tako su te amerikanske cipele boravile na tavanu stare školske zgrade, nekadašnje karaule, u kojoj smo stanovali. Ja sam ih redovito posjećivala i obuvala na dječje nožice, šetala u njima po tavanu. I uživala što sam lijepa i velika.

Gdje su završile, ne znam, i žao mi je. Bila sam premala da bi ih ponijela sa sobom i sačuvala u pet-šest obiteljskih selidbi koje su uslijedile. U gimnaziji, pojavile su se prve traperice. Levis i Wrangler dominirali su adolescentskim željama, a mogli smo ih jedino nabaviti u švercu iz Trsta koji se polako otvarao navali kupaca s Istoka. Kakva je to bila sreća imati traperica čak i kad nisu savršeno pristajale oblinama!

Na fakultetu, prve razmjene studenata. Moja obitelj prima u goste na mjesec dana dvije američke studentice – Pam iz Seatlea i Bettie iz Oregona. Pam hoda bosa u klompama usred zime, a Bettie želi prati suđe poslije ručka! Moja je mama konsternirana; prva će se prehladiti, a druga prekršiti običaje. Ta gosti ne smiju ništa raditi! Zatim se javljaju rođaci iz Amerike koji mi nude da budem godinu dana bejbisiterica! Objeručke prihvaćam poziv iz Novog svijeta i hrabro, prvi put u životu, stupam u avion koji me nosi put Pariza, a zatim put Bostona.

Iz aktivnog studentskog života u kojem je bilo i učenja i zabave i skijanja i dugih ljetnih praznika na Jadranu i studentskih ljubavi i popularnosti u društvu gdje su me zvali „šminkerica“, odjednom sam zatvorena u „zlatnom kavezu“ imućne liječničke obitelji u  bostonskom predgrađu, s usisivačem u rukama, dva uključena televizora i dva ogromna frižidera puna američkih sladoleda. Spremam, kuham i brinem o dva djeteta  i vraćam se u Zagreb teža deset kilograma!

Ta godina 70/71. označila je prekretnicu u mom životu, i to u svakom pogledu. Amerika me promijenila! Natjerala da na brzinu sazorim i pogledam životnim činjenicama u oči. Jer nisam samo usisavala prašinu i šopala se sladoledima nego sam, između ostalog, završila dvosemestralni tečaj „Praktičnog pisanja“ na Harvardu što me po povratku i usmjerilo u novinarsku profesiju. I možda najvažnije, na kraju sam boravka, s prijateljicom iz Francuske koja je isto tako bila „au pair“, proputovala SAD i Kanadu od istočne do zapadne obale i nazad. I otkrila mog starog strica Johna Grachana, rođenog u SAD-u, oženjenog za Mormonku u Salt Lake Cityju.

Otad sam se barem dvadeset puta vraćala u SAD po raznim zadacima i pritom najčešće boravila u zemlji mojih snova – Kaliforniji. Zanimljivo je, međutim, da nikad, baš nikad, pa niti u doba domovinskog rata, nisam osjetila želju niti potrebu da se tamo i nastanim iako je bilo bezbroj prilika za to. Kao što nisam, u bezbrojnim shopping mallovima kojima sam prošla, naišla na elegantne cipele koje bi me podsjetile na one sa školskog tavana.

Sada, s izborom prvog crnog predsjednika, Amerika nas ponovno iznenađuje svojom vitalnošću i novim optimizmom. Nakon ružnih godina Bushove vladavine, u meni se budi nada da će ovaj svijet prevladati sve krize, a onda me obuzme želja da ponovno putujem u SAD u kojima oživljuje duh Amerike moje mladosti. I da tamo pronađem tamnosmeđe štikle od čipkastog velura, koje će mi savršeno pristajati…