Džalal Al-Din Rumi rodio se i živio u trinaestomu stoljecu (1207.-73.) u Perziji, na području koje je danas dio Afganistana.

Obitelj mu je izbjegla iz Korasana pred najezdom Mongola, i naposljetku se nastanila u Konji, u današnjoj Turskoj, u kraju koji se također naziva Rum – odatle i njegovo ime, Rumi.

Kao sin glasovitoga sufijskog propovjednika i pravnika, Bahe Walada, od djetinjstva je poučavan i odgajan prema islamskom nasljeđu, a kasnije je upučen i u nauk sufizma, mističnoga ogranka islama.

Po smrti oca, 1231., Rumi je preuzeo očevu ulogu propovjednika i doktora prava, slijedeći sufijski put duhovnosti.

Međutim, godine 1244., Rumi je susreo tajanstvenoga lutajućeg derviša, Šams-i-Tabrizija, i, zahvaljujući tom susretu, njegov je duhovni svijet doživio zamašan preobrat.

Šams se pojavio kao potvrda Rumijeva nadahnuća, da bi ga poveo u sam zenit mističnoga doživljaja. Dvije su godine bili nerazdvojni, a tada Šams nekud nestade, te ga više nitko nikada nije vidio.

Neki tvrde da je bol zbog ovoga gubitka nagnala Rumija da ustoliči legendarni bogoštovni ples – ili vrtokret – među svojim sljedbenicima, kasnije prozvanim vrtokretnim dervišima.

U mnogim svojim pjesmama Rumi kazuje o svojoj ljubavi prema Šamsu; lik Šamsa stoji kao usporedba za Boga, a bol zbog rastanka s duhovnim prijateljem predstavlja bol Rumijeva odvajanja od Boga i njegove čežnje za Bogom.

Poslije Šamsova iščeznuća Rumi je napustio
javna propovijedanja, i posvetio se radu sa svojim sufijskim učenicima; tada je otpočela prava bujica mistične poezije, koja mu je donijela priznanje kao jednomu od najvećih književnih i duhovnih pojava svih vremena.