Najveće dosad otkriveno religijsko, umjetničko, trgovačko i općenito urbano središte Srednje Amerike veličanstvena je metropola Teotihuacán.
Smješten u srcu Meksičke visoravni, Teotihuacán se svojim dominantnim utjecajem kroz čitavo tzv. klasično doba širio stotinama kilometara sve do današnjih područja Gvatemale i Hondurasa, prožimajući se s moćnom kulturom Maya.
Također je očit njegov utjecaj i na kulture Meksičkog zaljeva, Oaxace i Veracruza.
Karta ceremonijalnog središta koje se prostiralo duž glavne gradske osi Teotihuacana.
Ovo klasično razdoblje započinje nešto prije početka nove ere naglim nicanjem velikih ceremonijalnih i urbanih središta, a opada negdje od VII. stoljeća kad se isto tako iznenada, jedno po jedno, većina ovih žarišta počinje gasiti.
Grad je zračio kozmopolitskim duhom, poput tadašnje grčke Aleksandrije, jer su na dvadeset kvadratnih kilometara gradske površine pronađene čitave četvrti koje su naseljavali drugi narodi i kulture s umjetničkim radionicama i mnoštvom raznolikih predmeta koje prepoznajemo kao mayanske, olmečke, zapotečke i sl.
Teotihuacán se općenito smatra nastavkom ranije olmečke kulture, a prema nalazima moguće je zaključiti da su neko vrijeme kulture Olmeka, Maya i Teotihuacána postojale usporedno, izmjenjujući kulturna i trgovačka blaga i potičući jedni druge na razvoj.
Legende govore da su grad osnovali ljudi koji su u davnini lađama doplovili s istoka, s otoka Aztlán.
Vođeni svećenicima-mudracima koji su slijedili božanske upute, podigli su veliko religijsko i inicijatsko središte u sjećanje na nebeski grad s Aztlána koji su morali napustiti.
Prema mnogim otkrićima, kako to iscrpno obrazlaže jedan od danas najvećih stručnjaka za ovo područje, Miguel L. Portilla, iz ovog su grada ponikli i razvili se najraniji, blistavi izdanci nahuatl tradicije.
Nahuatl je naziv za kulturu i tradiciju skupine srednjoameričkih plemena te njihov zajednički jezik.
Temeljne principe i uzore Teotihuacána najprije su preuzeli Tolteci (oko X. – XII. st.), a od njih Azteci (oko XIV. – XVI. st.).
Aztecima, koji su na ovo područje došli pet stoljeća nakon što je ugašen i napušten, Teotihuacán je i dalje bio mjesto hodočašća i nadahnuća.
Kao važni čuvari njegove baštine, Azteci su nam ostavili i njegovo nahuatl ime koje znači mjesto gdje se ljudi pretvaraju u bogove ili mjesto gdje se stvaraju bogovi.
Ovo je povezano uz stari mit o dobima stvaranja svijeta i čovjeka koji su od zaborava čuvali njihovi mudraci, a predstavljao je značajnu okosnicu astečke religije i poimanja vremena.
Cvijet i pjesma, zidna freska – Azteci, čuvari baštine Teotihuacana, prenose nam naziv i simbolizam ove majstorski oslikane freske. Prema njima, ovaj prikaz se odnosi na ideju približavanja čovjeka istini i Bogu putem umjetnosti i pjesništva.
Na ovaj način, kako nam tumače Azteci, jedino je intuitivno moguće odgovoriti na temeljna ljudska pitanja vezana uz spoznaju Boga i traženje istine ovdje na zemlji.
Legendarni početak – Mit o dobima
Prema nahuatl tradiciji svijet i sva bića prošli su kroz različite etape stvaranja koje su se odvijale jedna za drugom.
To su Četiri doba ili Sunca: Sunce noći ili zemlje, Sunce vjetra, Sunce vatrene kiše i Sunce vode. Sva su ova doba skončala kataklizmom, a nakon Četvrtog doba, kad je čovječanstvo uništeno potopom, novo, Peto doba otpočelo je žrtvom bogova u Teotihuacánu.
Prema onome što je sakupio misionar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih vrijednih drevnih tekstova u razdoblju nakon španjolskog osvajanja, to se dogodilo u davnim vremenima:
Kad još bijaše noć,
kad još ne bijaše dana,
kad još ne bijaše svjetlosti,
sastaše se,
sazvaše se bogovi
tamo u Teotihuacánu.
Rekoše,
govorahu među sobom:
“Dođite ovamo, o bogovi!
Tko će uzeti na sebe,
tko će preuzeti na sebe dužnost
da budu dani
da bude svjetlost?”
U potpunoj tami, prije početka vremena, bogovi su se sastali u Teotihuacánu kako bi odabrali onog koji će na sebe preuzeti odgovornost stvaranja dana i svjetlosti.
Ponudila su se dva boga, Tecuciztécatl, Gospodar puževa, i Nanahuatzin, Gnojavi.
I dok se za njih pripremala lomača, oni su obavljali žrtvene obrede, a kako navode drevni tekstovi, Tecuciztécatl se pritom prilično razmetao.
Međutim, kad je trebao skočiti u vatru, obuzeo ga je strah i nakon četiri bezuspješna pokušaja morao je prepustiti priliku skromnom Nanahuatzinu.
Sklopivši oči, Nanahuatzin se bez oklijevanja bacio u vatru, pretvorivši se u Sunce koje će osvjetljavati buduće doba.
Nakon toga je i Tecuciztécatl sav očajan skočio u vatru, ali prekasno, i zato je postao noćno, Mjesečevo svjetlo novog doba.
Obredna žara – Ova terakotna obredna posuda predstavlja razigrani model hrama ukrašen prikazima Quetzalpapalotla.
Kad je obred završio, bogovi su se okupili kako bi pričekali izlazak Sunca i Mjeseca. Međutim, ni Sunce ni Mjesec nisu se mogli kretati.
Tada su bogovi izrekli ove riječi:
Kako ćemo živjeti?
Ne kreće se Sunce!
Kako ćemo uistinu učiniti da ljudi žive?
Neka se našim posredstvom ojača Sunce,
žrtvujmo se, umrimo svi!
Žrtvom bogova koji su smjelo prihvatili smrt omogućen je život ljudima, ali i svim ostalim bićima.
Tako su u Teotihuacánu otpočeli dani i noći, a veliko vremensko klatno krenulo je na svoju petu putanju.
Simbol novog Petog doba ili Sunca je pokret koji u svom središtu sjedinjuje četiri smjera i sadrži snagu svih prethodnih doba.
To znači da iskustva prošlosti ne mogu nestati nego tvore pokretačku snagu koja predstavlja novu priliku za čovječanstvo i svijet.
Ovo su izuzetno važni elementi religije i mitologije naroda Nahuatl i zato su u ceremonijama bili neprestano oživljavani, a čovjeka se kroz različite kulturne institucije stalno podsjećalo da svoje postojanje duguje bogovima.
Od njih je tako dobio primjer koji mu može pomoći u preuzimanju odgovornosti ostvarenja vlastite životne uloge koja je neizbježno povezana uz cjelinu čovječanstva i prirode, uz smisao vremena i njegovih cikličnih mijena.
Panteon Teotihuacána
Panteon Teotihuacána tvori srž panteona Nahuatl, a njegovu glavnu os predstavlja metafizički koncept jednog jedinstvenog Boga.
Kao što nam potvrđuju astečki tekstovi, obično ga nisu prikazivali, osim ponekad otiscima stopala i ruku, jer je nespoznatljiv i neuhvatljiv bilo kojom formom.
Ostala su božanstva samo različiti principi ili aspekti ovog Jednog i imala su poznate nahuatl prikaze i imena.
Najvažniji su Quetzalcoatl, Pernata zmija, dobrostivi bog, stvoritelj ljudi i simbol mudrosti, Tlaloc, Plamena voda, bog nebeskih voda i plodnosti, njegova žena Chalchiutlicue, Ona s plaštom punim dragulja, božica zemaljskih vodenih tokova, Huehueteotl, Drevni bog vatre, zaštitnik Petog doba i svetih ceremonija vatre te Xipetotec, Naš oderani gospodin, bog proljeća, obnove i oslobađanja.
Palača Quetzalpapalotla – Kameni stupovi atrija palače Quetzalpapalotla prikazuju samog boga zaštitnika, te simbole zvijezda i školjki koji predstavljaju ideje prostora i vremena.
Vidljivi su tragovi boja, a na ponekim se stupovima još uvijek nalaze inkrustrirane oči od opsidijana.
Neposredno prije kraja, ova je palača pretrpjela požar i stoljećima je stajala u ruševinama, a restaurirana je sredinom XX. stoljeća.
Izdvojit ćemo također još dva tipično teotihuacánska božanstva – Quetzalpapalotla, boga Leptira, ili bolje rečeno Quetzal-leptira, te božicu Škorpion.
Quetzalpapalotl je simbolički princip koji združuje ideje duše i duha.
Leptir je sa svoje tri prirodne faze – ličinka, čahura i konačno prelijepi leptir – simbol preobrazbe duše čija se puna i nestvarna ljepota može jasno sagledati tek u njegovoj posljednjoj fazi – kad dobiva krila.
Usprkos tome, krila leptira ne mogu dušu odnijeti visoko, premda je s lakoćom prenose do najljepših cvjetova zemlje.
Zato su duši potrebne oči i krila ptice quetzal kako bi pronašla nebeske staze i vinula se u nevidljiva područja duha poput ove ptice koja voli nestajati u dubinama visokih krošnji.
Za božicu Škorpion, čest motiv freski, dugo se vremena smatralo da je zapravo jedan oblik boga Tlaloca.
Danas pojedini autori pretpostavljaju da se radi o božanskoj majci zemlje i podzemnih svjetova koja udružuje tajne smrti i ponovnog rođenja, po čemu nas upadljivo podsjeća na zapadnoazijsku, a kasnije i rimsku božicu Kibelu.
Tronožna posuda – Keramičke tronožne posude često su bile oslikane tehnikom freski. Ovaj lijepi primjerak ukrašen je cvjetnim i vodenim elementima.
Cvjetovi s po četiri latice simboliziraju dušu okruženu simbolima vode.
Sakralna umjetnost i arhitektura
Još uvijek ima nešto zadivljujuće u nijemim ostacima Grada bogova što potpuno opravdava njegovo ime.
Prolazeći tzv. Putem mrtvih, kako su Azteci nazvali glavnu os grada, primjećujemo pravilnu liniju niza hramova kojom dominiraju dvije impozantne piramide, Sunčeva i Mjesečeva.
Trgovi, tzv. palače, polupodzemni hramovi, veličanstvene freske živih boja, stambene četvrti s atrijima, palača Quetzalpapalotla s gotovo nestvarnim stupovima s kojih još uvijek prodorno gledaju oči Quetzal-leptira, kameni kalendar Citadele s Quetzalcoatlovom piramidom, umjetnički ateljei, obrtničke radionice, trgovine, pravilna mreža ulica… svjedoče o savršeno osmišljenom i pažljivo ostvarenom planu izgradnje.
Grad je vidljivo odisao sakralnim duhom, ali čini se da njegova mistična strana nije izgubila vezu s običnim ljudima.
Stječe se dojam nečeg izuzetno živog što je strujalo svakodnevicom ovoga grada raznobojnih fasada i prelijepih zidnih slika u stanovima običnih ljudi, grada kojeg je karakteriziralo šarenilo ljudi iz raznih krajeva i kultura.
U otvorenim dvorištima jednokatnih stambenih četvrti uvijek se održavala vatra jednako kao i u najdubljim svetištima, a sigurno je bilo posebno nadahnjujuće započeti dan s pogledom na dvije monumentalne piramide, budući da pogled na njih ništa nije zaklanjalo.
Detalj fasade piramide Quetzalcoatla – Jedan od najvažnijih božanskih simbola Teotihuacana je Quetzalcoatl – Pernata zmija. Iako je Quetzalcoatl sveprisutan u Srednjoj Americi, ovdje su osim udruženih simbola ptice i zmije, neba i zemlje, vidljivo naglašene i karakteristike jaguara kao snage koja ih može povezati jer personificira svjetlo u tami.
Dok u arhitekturi dominira jednostavnost i jasnoća, ostale umjetničke forme, premda rafinirane, doimaju se razigranijima.
Nerijetko su prepune neobičnih kompleksnih simbola i crteža od kojih većina još nije odgonetnuta.
Sva su umjetnička djela anonimna jer je njihovo potpisivanje umjetnicima Srednje Amerike općenito bilo strano.
Nikad nije pronađeno neko ime koje upućuje na stvarnu povijesnu osobu, vladara ili događaj.
Prikazi su vanvremenski, posvećeni bogovima i onom što je božansko u čovjeku i zato ne odražavaju nečije osobno trenutno stanje.
Povjesničar umjetnosti George Kubler naglašava da glavni cilj umjetnika nije bio prikazati sličnost s objektima i ljudima – češće se prikazuju hibridna bića: ptica-zmija, jaguar s dvostrukom glavom, pernata jaguar-zmija.
Čak su i ljudske figure složene: ptičji kljun kombiniran s ljudskim rukama.
Prikazi jaguara – koji često nosi ljudsku odjeću – nisu prikazi stvarne životinje, nego su povezani s predodžbom ili konceptom koji se nalazi iza same životinje.
Oltar za vatru u otvorenom dvorištu – Više obitelji živjelo je u jednokatnim zgradama koje su bile povezane otvorenim dvorištem u kojemu se stalno održavala upaljena vatra. Sam oltar je imao oblik hrama s tipičnim teotihuacanskim arhitektonskim stilom „talud-tablero“.
Teško bi se bilo odlučiti i izdvojiti kao posebnu bilo koju od umjetničkih formi Teotihuacána.
Pojedini autori ističu npr. freske čiju majstorsku tehniku izrade uspoređuju s djelima renesansne Italije.
Freske su posebne i zato što kroz sliku prenose čitave mitove i složene simboličke prikaze, poput kasnijih kodeksa.
Dosad ih je pronađeno oko 350, ali tek ih je četrdesetak dijelom obnovljeno.
Meksički povjesničar umjetnosti Miguel Covarrubias prikladno opisuje slike Teotihuacána kao stroge i otmjene, vedre i skladne, i silno religiozne.
Mnoge su teme vezane uz prirodu: voda i planine, stabla, voće, cvijeće, kukuruz, kakao, leptiri, sove i druge ptice, školjke, puževi, jaguari, psi kojoti, zmije i armadili.
Obilno su prisutni apstraktni oblici i forme, od kojih mnogi prikazuju ukras za glavu, masku za usta, jezik i očnjake moćnog Tlaloca; ostali proizlaze iz stiliziranih oblika šapa jaguara ili od drugih životinja.
O religioznoj i simboličkoj umjetnosti ovoga grada mogle bi se ispisati mnoge stranice, ali jedva da postoje riječi kojima bi se moglo prenijeti uzvišenu, monumentalnu tišinu dvorana Teotihuacána u Antropološkom muzeju Ciudad de Méxica ili muzeja u samom arheološkom kompleksu grada Teotihuacána.
I zato nam ne preostaje nego nabrojiti ostale vrhunske umjetničke forme: grandiozne i majstorski isklesane skulpture bogova, izražajne maske od opsidijana, žada i oniksa iznimne finoće izrade, ili maske od živo obojane terakote, keramička remek-djela s mnoštvom ukrasnih detalja, posebice ona izrađena tzv. tehnikom “tanke naranče” kod koje su predmeti tanki poput ljuske jajeta, kompleksne mozaike na posudama i školjkama, tronožne posude koje upadljivo podsjećaju na stil stare Kine, neobične skulpturalne žare, tajanstvene figurice koje su dobile naziv “Bog u čovjeku”… i još tolike druge.
Pustimo ih neka nam same govore svojim univerzalnim i vječnim jezikom.
Tajanstveni završetak
Još uvijek nije razjašnjeno kako je potamnio sjaj ovog moćnog kulturnog središta iznimne socijalne i političke organizacije.
Postoje različite teorije koje obrazlažu moguće katastrofe – ekonomski krah i prevelik demografski rast, određenu naglu klimatsku promjenu ili dekadenciju religije.
Ipak, mnogi se stručnjaci slažu da niti jedno objašnjenje nije pouzdano te da je možda više različitih istovremenih uzroka dovelo do napuštanja ove moćne metropole u kojoj će preostati tek šačica stanovnika po predgrađima.
No, sjemenke koje su ovdje bile posijane prigrlili su Tolteci, a u njima je ostala nada o kojoj će u svojim djelima ustrajno pjevati Azteci.
Jedan je od najljepših primjera odnos Teotihuacánaca prema smrti, koji su u svojim školama podučavali Azteci:
Jer ovako kazivahu:
“Kad umiremo,
ne umiremo stvarno
zato što živimo, uskrsavamo,
nastavljamo sa životom, budimo se.
To nas čini sretnima.”
Tako se obraćahu umirućem,
dok je umirao.
“Probudi se, već se nebo rumeni,
već se ukazala zora,
već pjevaju fazani boje plamena,
lastavice boje vatre,
leptiri već lete.”
Zato govorahu stari,
tko je umro, pretvorio se u boga.
Govorahu: tamo se stvorio bog,
što znači da je umro.
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
edin.kecanovic
