Upisao:

mlabos

5. svibnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

460

PUTA

Tajanstveni ciklusi ljudskog života – I. dio

Naš je život dugačka cesta. Kad si mlad, čini se beskonačnom, a ti živiš s osjećajem da je sve ispred tebe i da ti je na raspolaganju mnogo vremena, toliko mnogo da čak ne znaš kako ga iskoristiti i čime ga ispuniti. Na zalasku života, kad si najveći dio ove ceste već proputovao, osvrćeš se unazad i vidiš da su godine proletjele u tren oka. Spoznaješ da vremena baš i nije bilo tako mnogo, a ostalo ga je sasvim malo.

Naš je život dugačka cesta.

Kad si mlad, čini se beskonačnom, a ti živiš s osjećajem da je sve ispred tebe i da ti je na raspolaganju mnogo vremena, toliko mnogo da čak ne znaš kako ga iskoristiti i čime ga ispuniti.

Na zalasku života, kad si najveći dio ove ceste već proputovao, osvrćeš se unazad i vidiš da su godine proletjele u tren oka.

Spoznaješ da vremena baš i nije bilo tako mnogo, a ostalo ga je sasvim malo.

Dugu cestu života čovjek gradi sam prema obrascima koje određuju priroda i sudbina.

Ti obrasci puta predviđaju razdoblja djelovanja i mirovanja, bezbrojne mogućnosti, zadaće i iskušenja koje pruža svaka etapa kako bi se, prije svega, onaj koji putuje usavršavao i razvijao.

Što će od svega toga čovjek iskoristiti i kakav će biti krajnji ishod toga puta, ovisi o njegovim vlastitim snagama i težnji da shvati zašto i u ime čega ga gradi. To je filozofski pristup temi koju razmatramo.

Ciklusi životnih dobi

U filozofiji, određena životna dob jedno je od razdoblja, etapa ili ciklusa u razvoju čovjeka.

Početak svake etape praćen je fiziološkim promjenama u organizmu, no to je samo vidljivi dio ledenog brijega.

Mnogo je zanimljivije ono što se istovremeno odvija na psihičkom i mentalnom plan

u i kako to utječe na način čovjekovog života.

Za filozofiju je ključno još jedno pitanje: što se u svakom ciklusu zbiva na području duhovnog razvoja čovjeka i kakav to utjecaj ima na njegovu sudbinu i životnu ulogu.

Shvaćanje životne dobi može biti vrlo konkretno, no u isto vrijeme i relativno.

Smisao koji joj čovjek daje ovisi o tome što u životu smatra važnim.

Ako smatramo da je životna dob broj rođendana, potvrdu nalazimo u tome što naše fizičko tijelo postupno no ipak neprekidno stari, što je prirodan proces.

Ukoliko svoju sreću vidimo u tome da što duže izgledamo mladi i lijepi, nemamo se čemu veseliti jer naša će sreća biti kratka – čak i najbolji plastični kirurzi prije ili kasnije ostaju bespomoćni pred moćnim zakonima prirode.

Možda pripadamo onima za koje postoje dvije životne dobi: “mladost”, koja traje dokle smo slobodni, dokle živimo za sebe, brižljivo izbjegavajući odgovornosti, napore, iskušenja i donošenje odluka; i “završetak mladosti”, kad “sretan” život završava jer se pojavljuju različite odgovornosti, problemi i ozbiljne životne zadaće, što postaje uzrok kroničnih depresija i nezadovoljstva sobom.

U tom slučaju, po svoj prilici, mi jednostavno odbijamo odrasti. Neki psiholozi takve ljude nazivaju starom djecom…

Nimalo pohvalno, tim više što nas drugi ne smatraju mladima, nego dirljivo bespomoćnima ili smiješnima, čak i ako nemamo puno godina.

A možda predodžbu o životnoj dobi u prvom redu vezujemo uz stanje duše i svijesti, a ne uz fiziološke promjene ljudskog organizma. U tom je slučaju naše stajalište duboko filozofsko.

Mlad je onaj koji bez obzira na dob ima živo srce, živ i istraživački um, onaj tko njeguje mladost duše.

Njegov život ispunjen je smislom koji nalazi zahvaljujući neprekidnim traženjima i nastojanjima, snažno, suptilno i duboko proživljavajući sve što mu se događa, zahvaljujući bogatstvu njegovog unutarnjeg svijeta.

Prebrzo stari čovjek ma koje dobi ako mu je srce tvrdo, duša i um obamrli, a život lišen smisla.

Mlad ostaje svatko tko ne priznaje i savladava prepreke i ograničenja koji ometaju iskazivanje najboljih osobina uma, duše i srca.

Star postaje svatko tko upada u zamku takvih ograničenja i okolnosti.

U skladu s mnogim drevnim i suvremenim filozofskim i religioznim učenjima, astrološkim i psihološkim koncepcijama, život čovjeka uređen je slično životu prirode i svemira.

To je samo jedan veliki ciklus postojanja unutar drugih, još većih ciklusa tajanstvenog procesa evolucije koje ne može pojmiti ograničeni ljudski um.

Drevni filozofi govorili su o sedam važnih sedmogodišnjih životnih ciklusa (počevši od rođenja), a u svakom od njih daju se prilike za razvoj jednog od sedam planova postojanja čovjeka.

Na ovaj način čovjek tijekom života dobije sve mogućnosti za cjelovit i svestran razvoj duha, uma i tijela.

Ovu drevnu koncepciju bitno je proširila suvremena astrologija, osobito škola humanističke astrologije švicarskog astrologa Alexandera Rupertija.

On životnu dob naziva plodnim tlom u kojem dozrijeva duboko iskustvo i budi se čovjekova svijest, otkrivaju se bogatstva njegove duše dok prolazi prirodne etape svog razvoja.

On ističe da u raznim dobnim ciklusima jedan te isti događaj često dobija potpuno drugo značenje: mijenja se njegov smisao, mijenjaju se reakcije čovjeka, pouke koje treba izvući i kvalitete duše i uma koje treba otkriti.

Astrolog Dane Rudhyar nalazi zanimljivu vezu između potpunog ciklusa cjelovitog razvoja čovjeka tijekom života i potpunog osamdesetčetverogodišnjeg ciklusa planeta Urana.

Ciklus Urana, vezano uz život čovjeka, astrolozi dijele na različite etape: govore o sedam ciklusa po dvanaest godina, o dvanaest ciklusa po sedam godina i o tri ciklusa po dvadeset osam godina.

Najčešće proučavaju dvanaest ciklusa po sedam godina.

Rudhyar savjetuje da se proučava prvih deset sedmogodišnjih ciklusa od godine rođenja do sedamdesete godine jer nakon toga na drugoj razini započinje ponavljanje onog što je već bilo prijeđeno.

Godine “ispita”

Ako se ciklus Urana podijeli na tri razdoblja po dvadeset osam godina, tada za razvoj čovjeka ključnim postaju godina rođenja, dvadeset osma, pedeset šesta i osamdeset četvrta godina života.

Nazivaju ih kritičnim, prijelomnim u najdubljem smislu riječi, jer upravo se u tim godinama dobivaju najsnažnija iskušenja kojima se podvlači crta ispod onog što je već bilo proživljeno, prijeđeno.

U njima je hamletovsko pitanje “biti ili ne biti” najistinskije.

O tome kako će se položiti ovi životni ispiti ovisi hoće li se korjenito promijeniti sudbina čovjeka, hoće li zakoračiti u nov život ili će ostati u starom, osuđujući svoju dušu na polagano, pa makar i neprimjetno umiranje.

Od rođenja do sedme godine

Malo, tek rođeno dijete još nije prilagođeno novim uvjetima života u materiji i zato mu, kako kažu predaje, sudbina daje prijatelja i pomoćnika, nezemaljsko biće – anđela čuvara.

Prema drevnim tradicijama, svako dijete do sedam godina ima svog anđela čuvara.

On štiti malenog od svih životnih opasnosti sve dok se ne osamostali i, što je najvažnije, pomaže mu održati vezu s nebeskim svijetom, odakle je dijete došlo, i sa svijetom njegove vlastite duše.

Ukoliko pažnja djeteta ne bude u potpunosti okupirana materijalnim stvarima i strastima, ako njegova duša ne ogrubi i ako sačuva neposrednost i čistoću, tada veza s anđelom čuvarom može biti početak formiranja njegovog unutarnjeg svijeta.

Tako nastaju prva pitanja o smislu života, o tajanstvenom i čarobnom.

Sve se ovo odražava u igrama, crtežima, pričama djeteta i iz njih roditelji mogu dobiti vrijednu informaciju o drugoj, skrivenoj strani života svoga mališana.

Takva unutarnja osjetljivost, sposobnost gledanja očima srca i osjećanja da je duša postojeća i stvarna, dostiže vrhunac u petoj godini da bi se zatim naglo smanjila, a poslije sedme godine potpuno iščezla, ukoliko se u dječjoj svijesti ne učvrsti do početka školske dobi.

Sve ostalo nije toliko važno, uz jedan dodatak: ne povlađujte prkosu svog djeteta! Još prije škole dijete treba shvatiti da nije središte svemira.

Ukoliko mu ne uspijemo usaditi elementarno razumijevanje onog što smije, a što ne smije, nakon toga bit će vrlo teško izaći s njime na kraj, a emocionalne pljuske mogu potrajati cijeli život.

Razdoblje do sedme godine izuzetno je važno jer će se ono što se tada događa odraziti na daljnji život.

Na primjer, ako u ovoj dobi u dječjoj hrani nema kalcija, kasnije će trpjeti organizam.

Ukoliko će u životu djeteta nedostajati ljubavi, topline i roditeljskog autoriteta, druženja i razumijevanja, tada će cijeli daljnji život čovjek osjećati uskraćenost i s velikim će naporom graditi veze s drugim ljudima, pokušavajući se prilagoditi društvenoj okolini.

No, ako u ovoj dobi djetetu nedostaje hrane za dušu, cijeli njegov život može proći uzalud, tada možda nikada ne shvati zašto se rodio i zašto živi.

Od sedme do četrnaeste godine

U ovoj dobi dijete počinje sasvim jasno osvještavati svoje nutarnje “ja” i odvajati sebe od svoje okoline.

Istovremeno, u njemu se postepeno budi važna potreba: procjenjivati, rasuđivati, ponašati se kao odrasli i težiti da ga takvim i ostali doživljavaju.

Mudrost srca zamjenjuje logikom glave, a unutarnji dijalog s dušom bića i stvari – dijalogom s vanjskim svijetom.

Svoj doprinos u ovoj značajnoj promjeni u svijesti daju televizija, škola, obitelj i okolina koja ga okružuje, tj. cijeli sustav odgoja, sustav normi i pravila društvenog ponašanja, te zakoni koji odražavaju konkretnu životnu stvarnost koju on treba postepeno savladati.

Zato je u ovoj dobi osobito važna uloga roditelja i odraslih poput učitelja i nastavnika čiji se autoritet ne treba temeljiti na izrazitom kažnjavanju niti izrazitom nagrađivanju, nego na dubokom uzajamnom povjerenju, gdje je onaj koji zna više uzor, svojevrstan ideal, a onaj koji zna manje onaj koji taj uzor prepoznaje i slijedi.

U ovom životnom ciklusu u djetetu se bude glavni energetski resursi i potencijali – zato ono postaje vrlo aktivno, dinamično, pokretno, pri čemu isto tako aktivan, dinamičan i pokretan postaje i njegov um i unutarnji svijet.

Malo odraslih primjećuje duševnu glad koja se budi u tom uzrastu, rastuću žudnju za znanjem.

Dijete sve zanima, od uređenja svijeta do građe automobila. Njegova je znatiželja goruća, iskrena, zarazna.

Ona pruža značajnu mogućnost i roditeljima – postupati kao nekada, vratiti se u mladost, osjetiti neobičan, istinski interes za sve što se događa.

A najljepše je od svega kad odjednom prestanemo razlučivati tko koga potiče na otkrivanje – dijete nas svojim djetinjim interesom i sposobnošću čuđenja ili mi njega zanosom odraslog čovjeka u kojem je ponovno oživjela duša djeteta.

Propustivši tu šansu moguće je da svoje dijete osudimo na nedarovit život.

Od četrnaeste do dvadeset prve godine

Svaki životni ciklus ima svoje probleme, no kriza tinejdžerskog razdoblja razlikuje se od svih ostalih.

Svojim razmjerima, dramatičnošću i brojem onih koji je prolaze ona podsjeća na pravu tragediju – ma koji Shakespeare!

S jedne strane burne reakcije, hirovi, proživljavanja, nepredvidljivo ponašanje i razmišljanje, romantični zanosi i ozbiljno oduševljenje čas za jedno, čas za drugo, te istovremeno depresija, pasivnost, lijenost, zatvorenost, proživljavanja zbog upravo otkrivenih kompleksa, obilježavaju tinejdžersku dob.

Sve ovo bukti zato što je naš junak, bez obzira na ubrzan rast, fiziološko sazrijevanje i vidljive vanjske promjene, u mnogočemu još uvijek dijete – naivno, uznemireno i u dubini duše željno da se za njega brinemo, štitimo ga i obranimo od životnih poteškoća.

S druge strane, on odlično razumije da je djetinjstvo završilo. U svojim očima i, što je posebno važno, u očima okoline on mora vidjeti da je već odrastao čovjek.

Prevlada li u tinejdžeru dijete, odrastao se čovjek u njemu odmah pokušava osloboditi tog djeteta nastojeći ga sakriti.

Sve ovo postaje uzrok zbunjenosti i nesigurnosti u sebe.

Pokušavajući to sakriti i želeći izgledati sigurno, tinejdžer ide iz krajnosti u krajnost i ponaša se neprirodno.

Doživljaj sebe idealiziran je, a zahtjevi prema sebi i okolini pretjerani.

To se u prvom redu odnosi na vanjski izgled koji postaje glavni predmet brige.

U ovom uzrastu posebno ga muči osjećaj manje vrijednosti po pitanju spolnosti.

Što odjednom nije u redu sa mnom?

Slično pitanje često si postavljaju tinejdžeri, a pokušaj da na njega odgovore rađa dodatne komplekse i patnje: strah, sramežljivost, smetenost, bojazan da neće biti na visini, strahovanje da će neharmonične proporcije i nedostaci njihovog tijela izazvati ruganje…

U ovoj životnoj dobi roditelji ne smiju dijete ostaviti bez podrške i dopustiti da se samo bori s problemima.

Ravnodušnost neće pomoći prevladavanju ovakvih kriza.

Smireni, ozbiljni razgovori umirit će tinejdžera, pomoći mu da se snađe u mnoštvu pitanja i, što je najvažnije, da se ne vrti u krugu sličnih proživljavanja.

Roditelji trebaju pokazati da u životu odraslog čovjeka postoji nešto drugo, važnije, zanimljivije i zanosnije…

Inače riskiramo da odgojimo neurotičnog i samim sobom bolesno okupiranog čovjeka.

Kako bi tinejdžeru pomogli u otkrivanju novih obzora, nije potrebno ništa izmišljati: njegov unutarnji svijet postojano će se obogaćivati i puniti najrazličitijim interesima, suptilnim doživljajima ljepote, romantičnim maštanjima i snovima.

Odrasli mu samo trebaju pomoći u otkrivanju bogatstva njegovog unutarnjeg svijeta. On je u osnovi nepopravljivi romantik i idealist u duši.

Proživljava uzvišene osjećaje i zanose, pa ako zbog toga ponekad osjeća snagu da pomiče planine, treba mu to dozvoliti.

Duša tinejdžera plodno je tlo na kojem niču prve klice autentičnih sposobnosti, talenata, težnji i otkrivanja.

Poslije će one oblikovati njegovu unutarnju bit i smisao života.

I najvažnije: ako je na prethodnoj etapi djetetu bio potreban roditelj-učitelj, sada mu je potreban roditelj-prijatelj. Potreban mu je onaj koji može postati ogledalo njegovih osjećaja i doživljaja, onaj kome može povjeriti svaku tajnu.

Tinejdžer se otkriva samo onome koji je taknuo neku suptilnu strunu njegove duše, njegovog unutarnjeg svijeta.

S ostalima će se ponašati formalno, tanano osjećajući licemjerje i neiskrenost, shvaćajući ponekad pokušaj približavanja kao napad na sebe…

Kao odgovor rađa se otuđenost koja može prerasti u buntovništvo.

Roditelji se prema tinejdžeru trebaju odnositi kao prema odrasloj osobi, ne zaboravljajući da mu se treba približavati polako, iskreno i ne zahtijevajući ništa zauzvrat.

Po pravilu, sve se sretno završava u osamnaestoj, devetnaestoj godini dostizanjem punoljetnosti.

Pred mladićem i djevojkom već je novi zadatak – postati samostalan, neovisan kako fizički, tako i psihički, osobito u odnosu prema roditeljima i obitelji.

Od dvadeset prve do dvadeset osme godine

Smatra se da u ovoj dobi mlad čovjek može već u potpunosti odgovarati za svoje postupke.

Može se vjenčati, glasovati, izabrati profesiju i zanimanje, raditi i izdržavati sebe, živjeti samostalno.

Evo one dugoočekivane slobode: biram koga hoću, radim što hoću, postajem gospodar vlastite sudbine i upravljam njome vlastitim odlukama; ako želim – radit ću gluposti, ako ne želim – svladat ću se, nada mnom nitko ne stoji, nikome ne moram polagati račune! Sve je to tako, no postoji i jedno malo “ali”.

U ovoj dobi vrhunac dostiže složeni proces postajanja “punopravnim članom društva”.

S odraslim mladim čovjekom društvo više ne postupa u rukavicama, ono skida sve maske i postaje vidljivo da vladaju nemilosrdni zakoni džungle i da su pred njim doista samo dva puta: ili se prilagoditi tim zakonima, prihvatiti ih kao nužno zlo, ukoliko čovjek želi živjeti mirno i sretno, ili se ipak boriti za vlastitu individualnost i moralne kriterije znajući da u svakom trenutku riskira da ga ti isti zakoni unište.

To je suština krize životnog ciklusa od dvadeset prve do dvadeset osme godine, to je najvažniji zadatak velikog ispita zrelosti – preživjeti na neki način, ali ne izgubiti dušu.

U ovoj borbi za preživljavanje licem u lice sudaraju se dva osnovna životna načela: materijalno i duhovno.

Daljnja sudbina čovjeka ovisi o tome koje će se od njih pokazati snažnijim, koje će pobijediti.

O našoj sudbini može odlučiti jedan bljesak intuicije, jedan čin po zapovjedi srca, no isto tako možemo je vlastitim rukama uništiti ukoliko naša intuicija, naša duša i srce “ne prorade” u ključnom trenutku.

U ovoj dobi nalikujemo ljudima koji se pripremaju za gradnju kuće.

Sve što se u ovoj etapi s nama događa, sva naša nastojanja, otkrića i spoznaje postaju “građevnim materijalom” kojeg prikupljamo u zrncima.

Izgradnju samog zdanja počinjemo tek u sljedećem ciklusu života, no to činimo upravo iz ovog materijala kojeg smo sakupili u razdoblju od dvadesetprve do dvadesetosme godine, što je važno shvatiti.

Poslije toga bit će puno teže pronaći elemente koji nedostaju.

Autor: Jelena Sikirić

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!