Upisao:

mlabos

27. siječnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

443

PUTA

Srednjovjekovni vrtovi

Nakon raspada Rimskog Carstva prostor čitave Europe zahvaćaju stoljetni ratovi i opće siromaštvo u kojima urbana kultura ostaje sačuvana tek u tragovima. U takvim okolnostima gotovo u potpunosti zamiru i nestaju svi oblici klasične umjetnosti, pa tako i umjetnost uređenja vrtova. Crkva sa svojim samostanima ostaje jedini nositelj kulture, filozofske i duhovne misli europskog ranog srednjeg vijeka i jedini čuvar antičke tradicije u tim vremenima.

Nakon raspada Rimskog Carstva prostor čitave Europe zahvaćaju stoljetni ratovi i opće siromaštvo u kojima urbana kultura ostaje sačuvana tek u tragovima.

U takvim okolnostima gotovo u potpunosti zamiru i nestaju svi oblici klasične umjetnosti, pa tako i umjetnost uređenja vrtova.

Crkva sa svojim samostanima ostaje jedini nositelj kulture, filozofske i duhovne misli europskog ranog srednjeg vijeka i jedini čuvar antičke tradicije u tim vremenima.

Iako povučen život razne radosti nudi,
Nijedna, mislim, u čovjeku više ne budi
Od vremena danog izučavanju bilja,
Il’ sticanju znanja iz prirode ’krilja
Stvorite vrt! Nije važno koje vrste.

Savjet dan ovdje nije pravilo iz teke,
Uzeto iz druge ruke, pročitano
u knjizi, iz škole neke,
Već plod osobne kušnje i teškoga rada,
Kojima žrtvovah užitak i odmora slada.

Walafrid Strabon, Hortul, 840. g.

Ovu je pjesmu napisao njemački redovnik Walafrid Strabon u IX. stoljeću.

Strabon (808. – 849.) je bio opat samostana Reichenau smještenog na otoku na Bodenskom jezeru u Švicarskoj.

Hortul, Maleni vrt, opisuje Strabonov osobni vrt u samostanu.

Pjesma sadrži opise mnogih trava koje su rasle u njegovu vrtu, kao i njihovu ljekovitu namjenu.

“Među mojim biljem, kadulji pripada počasno mjesto; lijepog je mirisa i puna vrline za mnogu bolest.”

(Walafrid Strabon, Hortul)

Upravo se u okrilju samostana ponovno pojavljuju vrtovi, nastali na temeljima rimske tradicije koja je modificirana i prilagođena novim okolnostima.

Osnovna su obilježja tipičnog srednjovjekovnog vrta njegove skromne dimenzije i zatvorenost prema okolnom krajoliku.

Takav zatvoreni, ograđeni vrt, isprva se nalazio unutar samostana, a kasnije i unutar utvrđenog zamka ili grada, odnosno pored njih.

Uz Musée de l’Oeuvre de Notre Dame u Strasbourgu, muzej posvećen srednjovjekovnoj umjetnosti, podignut je 1931. godine vrt po uzoru na srednjovjekovni vrt travâ s devet kvadratičnih gredica za biljke.

Samostanski vrtovi

Od samih početaka kršćanstva vjernici sličnih svjetonazora udruživali su se u redovničke zajednice.

Takve zajednice, odnosno samostani, posijani po cijeloj Europi, bili su tijekom čitavog srednjeg vijeka čuvari pismenosti, kulture i znanja.

Utvrđeni srednjovjekovni samostan sa svojim posjedima bio je zatvoren, samodostatan svijet u kojem su redovnici vlastitim snagama osiguravali sve ono što im je bilo potrebno za svakodnevni život, te su, između ostalog, obrađivali zemlju i vrtove iz kojih su dobivali hranu za sebe i svoje goste.

Posebno mjesto među mnogim crkvenim redovima koji su nastali tijekom srednjeg vijeka pripada redu benediktinaca.

Njihovi se samostani najčešće nalaze izvan gradova, u središtu veće poljoprivredne površine, i imaju čvrstu prostornu organizaciju koju je uspostavio još sv.

Benedikt u VI. stoljeću prilikom osnivanja opatije Monte Cassino, u blizini Napulja.

Koncepcija organizacije prostora samostana koju je utvrdio osnivač reda u svojim temeljnim načelima održala se stoljećima, a važno mjesto u samostanu zauzimaju vrtovi, voćnjaci i povrtnjaci sa svim pratećim gospodarskim zgradama i prostorima.

Za benediktince je rad u vrtu bio oblik slavljenja Boga, a istovremeno je onemogućavao besposlicu, neprijatelja duše.

Osim toga, vrt je trebao služiti i kao duhovno utočište i mjesto gdje su se redovnici u miru mogli posvetiti kontemplaciji i molitvi.

Zbog toga su se u srednjovjekovnom samostanu razvila dva osnovna tipa vrta: korisni vrt i vrt za kontemplaciju.

Franjevački samostan Male braće u Dubrovniku ima jedan od najljepših klaustara na našim prostorima. Sam klaustar podignut je u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu, s trijemom sa stupovima koji zatvaraju središnji, vrlo jednostavno uređen četverokutni prostor. Ovaj je prostor podijeljen stazom na kojoj se nalazi i česma iz XV. stoljeća na dvije zelene površine zasađene travom, mediteranskim drvećem i ukrasnim grmljem. Danas se uz klaustar nalazi muzej s inventarom stare apoteke Male braće iz 1317. godine.

Korisni vrtovi bili su u prvom redu izvor povrća, voća, te začinskog i ljekovitog bilja za potrebe zajednice.

Oni se dijele na vrt travâ, u kojem se uzgajalo povrće i ljekovito i aromatično bilje, i voćnjak.

Vrt travâ površinom je bio manji i obično se nalazio unutar utvrđenih samostanskih zidina, dok je voćnjak bio nešto veći i često je bio smješten izvan samih zidina.

Redovnici su ulagali velik trud kako bi njihovi vrtovi bili ne samo korisni, nego i lijepi.

Povrće i ljekovito bilje sadili su u nizu paralelno postavljenih gredica koje su bile ili neograđene ili zaštićene niskom živicom i dovoljno uske da su ih redovnici mogli obrađivati s prilazne staze i tako izbjeći gaženje i sabijanje zemlje.

U nekim vrtovima gredice su bile podignute, sa zidovima od kamena ili opeke, a prostor između njih bio je popločan ili nasut šljunkom.

S vremenom su redovnici razvijali nove poljoprivredne i vrtlarske metode, a po svom su umijeću osobito bili poznati pripadnici cistercitskog reda.

Vrtlarska znanja i vještine razmjenjivali su se između samostana i polako se širili cijelom Europom, a napredna poljoprivreda promicala se ne samo unutar redovničkih zajednica, nego i među lokalnim stanovništvom.

Vrt za kontemplaciju obično se veže uz samostanski klaustar koji izravno proizlazi iz tradicije rimskog peristilnog vrta.

Vjeruje se da su prvi samostani zapravo bile preuređene rimske vile i imanja s vrtovima koji su služili za zajednički boravak i molitve redovnika.

Kod srednjovjekovnog samostana klaustar s vrtom je, uz crkvu, srce zajednice i oko njega su se grupirali svi važniji sadržaji, a služio je kao mjesto druženja, ali i osame i meditacije.

Dok su u voćnjak i vrt travâ pristup imali i pripadnici lokalne zajednice, klaustarski vrt koristili su samo redovnici.

Klaustar uz katedralu u Monrealeu na Siciliji.

Gradnja katedrale i klaustra započeta je 1172. godine tijekom vladavine normanskog kralja Williama II. i završena je za samo osam godina. Njezin je klaustar jedan od najljepših i najbolje sačuvanih u Europi, a u njegovom arhitektonskom oblikovanju vidljivi su i orijentalni utjecaji.

Klaustarski je vrt u pravilu bio kvadratičnog oblika, okružen trijemom sa sve četiri strane kako bi se redovnicima omogućio boravak na svježem zraku i tijekom kišnog vremena.

Središnji otvoreni prostor bio je stazama podijeljen na četiri dijela, a u središtu se obično nalazio zdenac ili fontana.

U simboličkom smislu klaustar sa zdencem predstavlja središte u kojem se sastaju podzemni, zemaljski i nebeski svijet.

Uz izuzetak velikih samostana, klaustarski je vrt bio skromnih dimenzija, uređen vrlo jednostavno i stroge geometrijske kompozicije.

U mnogim je vrtovima između staza bila samo ravna zelena travnata površina, a tamo gdje je bilo prisutno grmlje i cvijeće i dalje je prevladavao jednostavni geometrijski uzorak.

Od X. stoljeća, jačanjem trgovačkih i kulturnih veza sa zemljama Bliskog i Dalekog istoka u Europu stižu dotad nepoznate vrste cvijeća kao što su tulipani, zumbuli i mimoze, te od tog vremena ukrasni cvjetni vrt postaje sve bogatiji i važniji.

Vrtovi dvoraca

Kao i samostani, srednjovjekovni feudalni dvorci bili su poput utvrda, s vrlo ograničenim prostorom na raspolaganju.

Vrtovi utvrđenih dvoraca nisu nastali isključivo iz gospodarskih razloga, već više kao izraz potrebe za razonodom i boravkom u prirodi te su se nazivali vrtovi za uživanje, iako su se i u njima većinom sadile korisne biljke.

Važnu ulogu u nastanku ovog tipa vrta imala je trubadurska umjetnost koja je cvjetala u XI. i XII. stoljeću na jugu Francuske, u Provansi, tada najbogatijoj i najnaprednijoj pokrajini cijele Europe u kojoj je postojao kontinuitet rimske kulture, ali i snažni bizantski i arapski utjecaji.

Ishodište trubadurske poezije bila je ljepota života i ljepota ljubavi, a njezina pozornica bili su vrtovi užitaka, les jardins de delice.

Vrt kraljice Eleanor, uz Veliku dvoranu dvorca u Winchesteru u Velikoj Britaniji uređen je 1986. godine po uzoru na srednjovjekovne vrtove.

Nazvan je prema dvjema vladaricama istog imena – Eleanor od Provanse, žene Henrika III. i Eleanor od Kastilje, žene Edvarda I. Materijali i biljne vrste korišteni u vrtu vjerna su replika srednjovjekovnih.

Vrtovi za uživanje nalazili su se pokraj utvrđenih dvoraca i ograđivali zidom koji je u kutovima imao kule, a u njih se ulazilo kroz posebna vrata.

Isprva se u njima sadilo šumsko drveće, zatim voćke i cvijeće, a u razdoblju kasnog srednjeg vijeka, kada postaju sve veći i bogatije oblikovani, u njih se unose i arhitektonski elementi.

Po svojoj koncepciji vrtovi i dalje ostaju vrlo jednostavni.

Vrt je stazama strogo podijeljen na kvadratične zelene površine, a središnji element kompozicije vrta je natkriveni zdenac ili fontana.

Središnji dio partera bio je namijenjen sadnji ukrasnog bilja i cvijeća, ali su u vrtu i dalje prisutne korisne biljke zasađene u pravokutnim gredicama, voćke i zimzeleno drveće u pravilnim nizovima i razni drugi korisni sadržaji kao što su ribnjak, peradarnik ili pčelarnik.

U XIV. stoljeću, na zalasku srednjeg vijeka, ovakvi vrtovi podižu se ne samo uz utvrđene feudalne dvorce, nego i uz vile bogatih patricija na njihovim imanjima izvan gradova.

Osobito su brojni bili na području središnje i sjeverne Italije i iz njih će se kasnije razviti renesansni tip vrta. Pod imenom vrtovi ljubavi spominjani su i opisivani u književnim djelima kasnog srednjeg vijeka.

Tako Boccaccio u drugom danu Decamerona opisuje vrt u koji su se sklonili ugledni Firentinci nakon bijega iz kugom poharane Firence: Izgled tog vrta i njegovo divno uređenje, bilje i vodoskok s potočićem što je tekao iz njega, svidio se svim damama i trojici mladih ljudi toliko da oni počnu jedan drugoga uvjeravati da raj, kad bi ga bilo na zemlji, ne bi mogao izgledati drugačije nego taj vrt i da nisu u stanju zamisliti bilo kakovu ljepotu koja bi mu se mogla dodati.

Roman de la Rose

Vjerojatno najpoznatije i najpopularnije književno djelo francuskog srednjeg vijeka je Roman o ruži (Roman de la Rose), pjesma koju je oko 1230. godine započeo Guillaume de Lorris, a nekoliko desetljeća kasnije dovršio Jean de Meun.

Djelo je napisano kao alegorija sna i govori o pjesnikovoj ljubavi prema djevojci koju u njegovom snu simbolizira ružin pupoljak u vrtu.

Do danas je ostalo sačuvano više od tri stotine rukopisnih verzija ovog djela od kojih su mnoge bile bogato ilustrirane.

Vrtovi iz ovih prikaza opasani su visokim zidovima, a u njihovom se središtu nalazi raskošna fontana oko koje su se okupljali mladići i djevojke i zabavljali razgovorom, sviranjem ili šetnjom.

Značenje vrta

Tijekom čitavog srednjeg vijeka jedna od najvažnijih karakteristika vrta bila je njegova zatvorenost prema okolnoj prirodi koja se ni na koji način ne integrira u prostor vrta.

Djelomično je to posljedica nesigurnih vremena i neprekidne opasnosti od rata, a dijelom izraz općenite srednjovjekovne potrebe za zatvaranjem i samodostatnošću, pa se srednjovjekovni vrt često naziva hortus conclusus, zatvoreni vrt.

Ovaj izraz dolazi iz Solomonove pjesme:

…Ti si vrt zatvoren,
sestro moja, nevjesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja
pun biranih plodova:
nard i šafran,
mirisna trska i cimet,
sa svim stabljikama tamjanovim,
smirna i aloj s najboljim mirisima.

Zdenac je u mom vrtu,
izvor žive vode
koja teče s Libana.

Ustani, sjevernjače,
duni, južni vjetre,
duni nad vrtom mojim,
neka poteku njegovi mirisi.
Neka dragi moj dođe u vrt svoj,
neka jede najbolje plodove u njemu…

Bogorodica s djetetom nizozemskog slikara Diersa Boutsa nastala je sredinom XV. st. Zatvorenost i stroga geometrija zelenilom ukrašenog unutrašnjeg prostora drastično se suprotstavlja raskošnom krajoliku izvan visokoga ogradnog zida.

Prema srednjovjekovnim teološkim tumačenjima izraz hortus conclusus iz Solomonove pjesme upućuje na Djevicu Mariju kao na simbol čistoće i nevinosti.

Po ovom ključu ulaz u vrt predstavlja zatvorena vrata, porta clausa, kroz koja može proći jedino Bog.

Simbolizam ovog tipa osobito je prisutan u umjetnosti kasnog srednjeg vijeka gdje se Madona s djetetom gotovo uvijek prikazivala kako sjedi u vrtu okruženom zidom ili ogradom, dok se u pozadini obično nalazi idiličan pejzaž s bujnim drvećem i cvijećem.

Od cvijeća, najčešće su prikazivani ruže i ljiljani, jer crvena ruža simbolički predstavlja Kristovu krv i patnje, a ljiljan je simbol čistoće i nevinosti pa tako i jedan od atributa Djevice Marije.

Labirint

Labirint je bio vrlo česta tema srednjovjekovnih vrtova.

Za razliku od onih koje nalazimo na podovima gotičkih katedrala, simboličko značenje vrtnog labirinta više je svjetovnog tipa i obično se veže uz pojam ljubavi.

Vrtni labirint savršeno je mjesto za tajne ljubavne sastanke.

Prema legendi, engleski kralj Henrik II. sagradio je u šumi u Woodstocku labirint kako bi u njemu svoju ljubavnicu Rosamundu sakrio od ljubomorne žene.

Labirint se obično formirao pomoću podrezane i oblikovane živice, s tajnim građevinama skrivenim duboko u vrtu.

Živica je često bila i vrlo visoka, a ponegdje su umjesto grmlja postojali pravi tuneli od drveća.

Neki su vrtovi čak imali labirint u više razina međusobno povezanih stepenicama.

Slike poput ovih, kao i iluminirani rukopisi najvažniji su izvor onoga što danas znamo o srednjovjekovnim vrtovima.

Niti jedan od njih nije ostao sačuvan.

Osim preko starih slika i ilustracija, neke informacije doprle su do nas i kroz pjesničke i književne opise, dokumente vezane uz samostane i razne knjige i priručnike.

Ono što znamo o srednjovjekovnim vrtovima vrlo je oskudno, ali dovoljno da shvatimo da srednji vijek i nije bio tako siv i mračan kako ga obično zamišljamo.

Čuvajući i njegujući antičku tradiciju kako su najbolje mogli, srednjovjekovni vrtlari su zaslužni za kontinuitet vrtne umjetnosti od najranijih vremena pa sve do danas.

Autor: Suzana Dobrić Žaja

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!