PROČITANO

859

PUTA

Pamćenje vremena...22. ožujak 1885.

19. lipnja 1908. godine u siromašnoj sobi jednog pariškog hotela pronađen je ustrijeljen 23-ogodišnji hrvatski slikar Josip Račić.

JOSIP RAČIĆ

Rođen: 22. ožujka 1885. u Zagrebu
Umro: 19. lipnja 1908. u Parizu

19. lipnja 1908. godine u siromašnoj sobi jednog pariškog hotela pronađen je ustrijeljen 23-ogodišnji hrvatski slikar Josip Račić.

Bila je to za uzavrelo pariško okružje tek jedna od bezbrojnih nesretnih umjetničkih sudbina, no za umjetnost i kulturu maloga hrvatskog naroda gubitak jednog od najvećih slikarskih majstora s početka stoljeća.

Zagrebački su Horvati, naselje uz Savu na rubu grada u kojem je 22. ožujka 1885. godine rođen Josip Račić, obilježili cijeli njegov život siromaštvom i neimaštinom, što će ga pratiti sve do smrti unatoč snažnom slikarskom daru koji pokazuje već od djetinjstva.

Otac, nadglednik stare zagrebačke tržnice, osim litografskog zanata nije sinu mogao pružiti nikakva drugog slikarskog obrazovanja pa 19-godišnji Račić od svoje skromne ušteđevine preko Beča kreće u Muenchen, te se tamo upisuje na muenchensku Akademiju.

Tamo pronalazi ugljen, meki crtački materijal koji osjeća ne samo svojim slikarskim senzibilitetom već i svojom dušom, u dubini nesretnom, mračnom i ispunjenom gorčinom.

I upravo će ta crnina ugljena poslije na Račićevoj paleti prerasti u nebrojene gradacije mrkoga toplog tona, koji će unutar hrvatske povijesti umjetnosti Račića obilježiti kao jednoga od najvećih virtuoza tonskoga slikarstva.

Majka i dijete, Djevojka pred ogledalom, Portret gospođe u crnom, Autoportret - tek su neka od njegovih antologijskih ulja nastalih za vrijeme školskih praznika u Horvatima i za studija u Muenchenu gdje se u nastajanju takozvane Hrvatske škole Račić priključuje Vladimiru Beciću i Miroslavu Kraljeviću .

Slikarski Račićev poriv bio je presnažan da ga ne bi tjerao i dalje od Muenchena, do svjetske umjetničke Meke i središta svih događanja - Pariza.

Onamo stiže u vrijeme pojave fovizma i kubizma, no Račić proučava Goyu i njegovu rafiniranu tonsku skalu temeljenu na uporabi crnog.

Crno kao da je bilo zaštitna boja ne samo njegove palete, već i cijeloga njegova kratkog života koji u hrvatskom slikarstvu ostaje zabilježen antologijskim djelima velikog i tihog umjetnika što su mu nesretan život i tajanstvena smrt uspjeli zamesti grob, no ne i slikarsku viziju jedne iznimne umjetničke ličnosti.