Ima glazbe koja nije stvorena, koja postoji samo kao podzemni tijek u našem biću.

To je glazba unutarnjeg sklada.

 Postoji glazba i u vanjskom prostoru – to je sklad zvijezda, planeta...Cijelo postojanje sliči orkestru.

Osim u ljudskim bićima, nigdje ne postoji nesuglasje, sve je u silnom skladu.

Zato drveće ima tako mnogo dražesti, kao i životinje i ptice.

Samo je čovječanstvo postalo ružno, a razlog je taj jer smo se mi željeli popraviti.

Pokušali smo postati netko.

Onoga časa kad se pojavi želja da se postane, čovjek postaje ružan, ispada iz suglasja jer život zna samo za postojanje.

Postati je groznica uma.

Ljudska bića nisu nikad zadovoljna.

To nezadovoljstvo stvara ružnoću jer su ljudi puni prigovora, samo prigovaraju i ništa drugo.

Oni žele i ovo i ono i nikad ih ništa ne ispunjava.

Čak kad su ispunjeni, žele još više.

Postati nešto je bolest današnjeg čovjeka.

U trenutku kad to odbaci, iznenada će začuti glazbu.

A kad ga glazba započne preplavljivati, kad počne protjecati kroz njega i tada iznad njega zahvaćati i druge ljude, to postaje uzajamnost.

To je milost prosvijetljenih.

Oni su puni unutarnje glazbe i sklada, a taj sklad dalje preplavljuje sve.

On stiže do drugih ljudi.