Vjerovanje u iscjeliteljske moći onih koji su živeći životom odricanja i duhovne discipline postali sveci nije samo karakteristika Tibetanaca, već opće ljudsko iskustvo.

 

Krist je po svjedočenju evanđelista prvenstveno bio iscjelitelj koji je ljude uvjeravao ne samo argumentima i propovijedima, već i snagom svoje svetačke ličnosti, koja je u svima s kojima je došao u kontakt probudila tako duboku vjeru, da su bili izliječeni čak i od dugogodišnjih i naizgled neizlječivih bolesti.

 

Odnos vjere i iscjeliteljske moći je recipročan. Vjera je sposobnost da se otvorite i primate; međutim, moć duha koja dolazi do izražaja u iscjeliteljskoj moći je sposobnost da komunicira, zrači, izlijeva višak unutrašnjeg bogatstva i da se plodovi sazreli u tišini smirenog duha podijele s drugima.

 

Moć liječenja i vjera su kao pozitivni i negativni pol iste sile, i tamo gdje postoji prva, pojavljuje se i ona druga. Ali moguće je čak i obratno: vjera može postati moć za sebe (zar se ne kaže:Vjera pomiče planine?), koja kao neki vakuum privlači k sebi sve okolne sile, a onda ih povratno usmjerava na željeni predmet ili osobu.

 

Religiozni vođe zavise podjednako od svojih učenika, kao što ovi zavise od nadahnuća svog religioznog vođe.  Kada ovaj uzajamni proces krene, on raste poput lavine. Ujedinjene sile onih čija je vjera usmjerena ka nekom religioznom vođi ili duhovnom poglavaru (čiji je položaj obično uvjetovan njegovim izuzetnim kvalitetama) čine ga središtem snaga koje obično daleko nadilaze moći njegove vlastite ličnosti  čine ga sposobnim za izuzetna djela.

 

Međutim, kada se ovakve ličnosti istrgnu iz svog prirodnog duhovnog  io tradicionalnog okruženja – kao u slučaju mnogih visokih lama istjeranih iz Tibeta, koji su primorani da žive u svijetu koji im je potpuno stran kao u nekoj vrsti duhovnog vakuuma – ne može se očekivati da posjeduju one iste nadosobne snage koje su bile usredotočene u njima prije nego što su lišeni svojih prirodnih uslova života i kontakata s onima koji u njih vjeruju.

 

Dokle god ne shvatimo uzajamni odnos između vjere i duhovnih sila smatrati ćemo iscjeliteljske moći nekog sveca ili produhovljenog čovjeka koji je našao svoj unutrašnji centar, čudom ili samoobmanom.

 

Ali ono što nama izgleda čudo nije ništa drugo do prečica u interakciji prirodnih sila, odnosno neposredno djelovanje duha na duh, bez uobičajenog zaobilaznog puta preko čula i njihovih fizičkih organa i materijalnih poticaja.

 

Vjera, takoreći, djeluje kao katalizator ili vodič, koji omogućava neposrednu vezu. Baš kao i elektricitet, potencijalno prisutan svuda – koji tek prisustvom provodnika postaje djelotvoran, tako se i duhovna moć može otkriti samo u prisutnosti vjere i voljne suradnje.   

 

Ali ako smo uvjereni da duh nije samo proizvod psihičkih funkcija ili kemijskih reakcija, nego primarni  stvaralački element života, stvoritelj i uobličavatelj tijela, a ne njegov rob, a onda ne možemo da dođemo do drugog zaključka već da zdravlje pripišemo harmoničnom, uravnoteženom duhu, a bolest mentalnom poremećaju ili duhovnom neskladu.

 

Čak i najraniji budistički spisi opisivali su ih kao preteču svih stvari (na pali jeziku: mano pubbangama dhamma) i conditio sine qua non svega postojećeg.

 

Zato Tibetanci više vole da umjesto fizičkih simptoma, zlo i bolesti unište u samom korijenu time što pokušavaju da liječe duh. Ovo se može činiti ili putem direktnog utjecaja neke svete ličnosti, ili putem izvjesnih sredstava koja pomažu u prenošenu moći ili poticaja vjere preko posvećenih predmeta, simbola i rituala, koji duhu daju novo usmjerenje.

 

Bilo da vjerujemo u psihometrijska svojstva materije, to jest, u mogućnosti da se na nju utječe izvjesnim psihičkim kvalitetama kroz svjesnu koncentraciju, ili ne, ostaje činjenica da dolazi do trajne interakcije između duha i materije ili čak između različitih materijalnih agregata koji na kraju krajeva, nisu ništa drugo do stabilizirana ili 'vezana' stanja energije.

 

Zato ideja trans-substancijacije  (pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv Isusovu – prim prev.) nije samo temelj kršćanske euharistije, već i svih rituala konsekracije, u kojima su izvjesne supstance izložene prodirućoj snazi duhovne koncentracije, bilo kroz izvjesne magijske rituale, ili kroz duge godine meditacije u potpunoj šutnji, kojima se predaju tibetanski gomčeni.

 

 

 

Lama Anagarika Govinda

 

 

Nastavlja se…