Razgovor s istaknutim ukrajinskim filozofom prof. Sergejem Borisovičem Krimskijem vodila je Irina Kamenščikova.
...
Profesore Borisovič, prema vašem mišljenju, kakvi problemi stoje pred suvremenim odgojem?
Prije svega, treba istaknuti da su se problemi s kojima se danas suočavaju odgoj i obrazovanje (na svim razinama, od škola do fakulteta, doktorata i dalje) radikalno promijenili.
Evo jednostavanog primjera.
Za našu je generaciju tablica množenja bila istinska pouka mudrosti.
Danas je učenici ne žele učiti jer imaju kalkulatore.
Zamislite, danas skoro svaki učenik ima osobno računalo.
To znači da mu je putem interneta dostupno sve znanje koje je čovječanstvo sakupilo.
I kao što mu nije potrebno učiti tablicu množenja, nije mu potrebno učiti ni činjenice: bilo koju činjenicu i bilo koje znanje dobiva s interneta i pritom dovoljno brzo.
To radikalno mijenja sustav obrazovanja.
Sergej Borisovič Krimskij, profesor i doktor filozofskih znanosti, zaslužni je djelatnik na području znanosti i tehnike Ukrajine, laureat Državnog univerziteta “Taras Ševčenko”, glavni znanstveni suradnik na Institutu filozofije NAN (Nacionalna akademija znanosti, op. prev.) u Ukrajini, autor 10 monografija od kojih jedna nosi naziv “Filozofija kao put čovječnosti i nade”.
Znanstvenik je svjetskog glasa, društveni djelatnik, predstavnik kulture, veliki erudita, divan sugovornik s kojim se može razgovarati o najrazličitijim temama: o prijateljstvu, ljubavi, ljudskom dostojanstvu, poeziji i glazbi.
Stalno radi s mladima, drži predavanja, nastupa na televiziji, njegovi se članci objavljuju u novinama.
Na ovaj ili onaj način, teme koje dotiče uvijek su vezane uz pitanja morala, čovječnosti i duhovnosti.
Što bi u takvoj situaciji trebali raditi pedagozi?
Kao prvo, poučavati kako koristiti znanja.
To je glavni zadatak.
Učenik već ima pristup znanjima, ali ne zna kako se njima koristiti.
Kao drugo, ne poučavati činjenicama, nego heuristici, stvaralaštvu.
Danas je u prvi plan došao heuristički zadatak.
Suvremeni učitelj nije onaj koji iznosi znanje (internet zna više od njega), učitelj treba biti ekspert.
Mi još nismo dostigli taj cilj, ali idemo prema njemu.
Čovjek posjeduje temeljnu neupitnost, tj. neko temeljno znanje kamo vode različiti aksiomi, temeljne činjenice itd., koje naravno treba usvojiti.
No, opseg temeljne neupitnosti nije velik. Iz nje se mogu stjecati druga znanja, ona mora služiti i stvaranju zaključaka.
Postoji zakon koji se proteže kroz cijelu povijest čovječanstva, kroz cijelu povijest formiranja znanosti – zakon sažimanja znanja.
Suvremena se znanja udvostručuju svakih pet godina.
Kako onda od nule doći do suvremene napredne razine?
Dva ili tri života ne bi bila dovoljna.
Zato postoje načini sažimanja znanja koji nisu novi, već su se primjenjivali u prošlim stoljećima.
Molim Vas, pojasnite to na primjeru.
Ne treba učiti sve, nego početne postavke iz kojih se logički mogu izvesti druge.
U abecedi je ograničen broj slova, u govoru je ograničen broj riječi, a broj rečenica je beskonačan.
Mi jednostavno iz cijelog mnoštva izraza uzimamo ishodišne iz kojih zatim logičkim putem dobivamo ono što nam treba.
Tako je i u geometriji: ako znate nekoliko osnovnih aksioma, moći ćete izvesti i druga znanja.
Ako postoji rješenje problema, zašto oni do danas nisu riješeni?
Zato što se naša pedagogija nalazi na najprimitivnijoj razini na kojoj može biti.
Ona se do danas koristi principom očiglednosti.
Demokrit je sam sebe oslijepio jer ga je vid ometao u apstraktnom mišljenju.
To je legenda, no ona odražava situaciju.
Princip očiglednosti imao je važnu ulogu u borbi sa skolastikom – u XVI. st. skolastičari su zaista ulazili u spekulacije.
No, očiglednost je prestala funkcionirati još u Newtonovoj znanstvenoj slici svijeta izgrađenoj na matematici, logici, na vrlo visokoj razini sistematizacije znanja.
Očiglednost ne funkcionira već na razini diferencijalnog i integralnog sustava.
Što je diferencijal, što je integral?
Definiciju vam čak ni veliki matematičar neće dati. To nije očigledno.
A mi možemo pokazati samo ono što je očigledno. Dakle, potrebne su potpuno drukčije metode.
Koje?
Prije mnogo godina Friedrich Schleiermacher utemeljio je učenje o razumijevanju – hermeneutiku.
Činilo se da će biti temelj pedagogije…
Ona postoji već cijelo stoljeće, no ne koristi je niti jedan pedagog.
Mnogi pedagozi nisu čak ni čuli za taj termin…
Koje metode koristi hermeneutika?
Godine 1911. bio je otkriven efekt potpune provodljivosti: kada se vodič stavi u tekući gel i ohladi na -270°C, struja prolazi bez otpora.
Objašnjenje ovog efekta pronašli su tek 70-tih godina istovremeno u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu.
Razjasnili su da se pri takvim uvjetima elektroni povezuju u parove nakon čega otpor nestaje.
No, kako ovo objasniti s pozicije zdravog razuma?
Fizičar-teoretičar Nikolaj Nikolajevič Bogoljubov objasnio je to na hermeneutički način, kroz radnju: zamislite da morate prijeći dvoranu u kojoj plešu ljudi (a elektroni u uobičajenom stanju zaista podsjećaju na ljude koji plešu).
Kako ćete proći?
Ako ćete ići sami, stalno ćete udarati u plesače.
No, plešući valcer s partnerom, bez napora ćete obići cijelu dvoranu.
To je primjer kako se objašnjavaju najsloženiji procesi teorijske fizike.
Vrlo jasno!
Ili kako objasniti što je proljeće?
Možemo reći da je proljeće kada lišće pupa, drveće cvate, tj. opet kroz radnju.
Ni u jednom pedagoškom programu nećete naći hermeneutiku.
Termin se još možda i upotrebljava, no više od toga nećete naći.
Učiti koristiti znanja, ne staviti na prvo mjesto činjenice nego umijeće stvaralačkog rješavanja zadataka, koristiti hermeneutiku… Što je još danas potrebno?
Potreban je humor, on jako stimulira mišljenje, interes.
Mnogi veliki znanstvenici nisu osnovali svoje škole, što je jako loše.
Rezenford nije imao učenike, ni Heisenberg, ni Einstein, a Niels Bohr je imao cijelu školu.
Kada je Bohr došao u Moskvu u Institut za fizikalne probleme, jedno od prvih pitanja koje su mu postavili bilo je: „Kako ste uspjeli izgraditi školu?“.
On je odgovorio: „Vrlo jednostavno, zaposlili smo samo ljude sa smislom za humor.“
Humor zbližava akademika i studenta.
Humor je način rada.
On također djeluje i u školi.
Dajte djeci humorističnu zadaću, oni će se nasmijati i početi je rješavati sa zadovoljstvom.
Mogu se čak pričati znanstvene anegdote…
Koristite li humor u Vašoj predavačkoj praksi, pomaže li Vam?
Kada predajem o temi svijesti – a to je jako složena tema, spoznaju još možemo shvatiti, mišljenje je moguće shvatiti, no svijest…
Dakle, ako nešto ne znam, jednostavno opisujem svojstva svijesti.
Jedno od svojstava svijesti je refleksija.
Možemo razmišljati o mišljenju i stvoriti novu misao, to je refleksija.
Ispričat ću jednu od klasičnih anegdota XIX. stoljeća:
U kupeu vlaka putuju dva trgovačka putnika. Jedan pita drugog: „Arone, kamo putuješ?“
Aron razmišlja: „Ako mu kažem da putujem u Odesu, on će odmah pogoditi da putujem u Žitomir.
Ako mu kažem da putujem u Žitomir, kamo stvarno i putujem, pomislit će da putujem u Odesu.“
I odgovori: „Putujem u Žitomir.“
Drugi odgovori: „Ja znam da putuješ u Žitomir, no zašto me pokušavaš prevariti?“
I studentima je savršeno jasno što je refleksija!
Čini se da je humor glupost, no ustvari on je vrlo stimulirajući faktor.
Do sada smo govorili o stvarnom obrazovanju, no pored njega postoji i etika. Gdje se i u kojoj dobi čovjek mora suočiti s tim da postoje pravila, norme? Npr., je li moguć odgoj odraslog čovjeka? Što može utjecati na njega osim nekih životnih događaja?
Počnimo s potpuno očitom činjenicom.
Obrazovanje je permanentni proces.
On počinje, ali nikada i ni na kojoj razini ne završava.
Uvijek govorim: čim se suradnik opusti i uzoholi, on je izgubljen za znanost.
Sada o etičkoj osnovi. Iz čega se razvija problem duhovnosti?
Iz formiranja samog sebe.
Svaki čovjek prolazi najduži put u životu – put k samome sebi, i na kraju treba doći do razumijevanja tko je on.
Pokazalo se da to razumijevanje može nastati samo na etičkim osnovama.
U etici i poučavanju etike najteže je ne upasti u moraliziranje.
To je toliko složena stvar!
Što za vas znači „ne upasti u moraliziranje“?
Ne govoriti „Ovo je dobro, ovo je loše.“
Ovdje potpuno druge stvari odlučuju.
Tolstoj je s velikim naporom napisao Anu Karenjinu.
Tri ju je puta rukom prepisivao, nije znao što učiniti s Anom.
Problem je bio u tome što su u njegovo vrijeme porotni sudovi u cijeloj Europi oslobađali muža za ubojstvo nevjerne žene, to se smatralo normalnim.
On je cijelo vrijeme bio okupiran Krojcerovom sonatom (Tolstojeva novela, op. prev.): junak joj sve oprašta, prihvaća sve, voli je, no ona mu se ruga, što on ne može podnijeti i ubija je.
Ipak, sjedeći u tamnici, shvaća da ništa nije riješio jer je i dalje voli…
Tolstoj je na početku išao u tom smjeru, no kao umjetnik shvaćao je da to nije rješenje.
Šetao je po svom jasnopoljanskom domu i na jednoj prozorskoj dasci našao knjižicu s nedovršenim Puškinovim djelima – Sofija Andrejevna čitala ju je djeci.
Počeo je listati tu knjigu i naletio na nedovršenu priču Gosti su otputovali na daču. Među tim gostima bila je žena u istom položaju kao Ana Karenjina.
I zatim je Puškin sugerirao Tolstoju misao: nije na nama da osuđujemo ili opravdavamo ženu.
Svaka žena ima svoju sudbinu koja može biti ili njena kazna ili njena nagrada. Pokažite ženi njenu sudbinu bez ikakvog moraliziranja.
Nije potrebno govoriti joj: „Ne čini to.“
Ona će ipak učiniti onako kako ona želi.
Treba joj reći: „Učini, učini! No, budeš li učinila tako, bit će i takve posljedice.“
Eto kako se poučava etika: metodom uzročnosti.
Ne govorite ljudima: „Ne činite“, recite im čemu određeni čin vodi.
Tako je bilo kod Tolstoja, a danas?
U suvremenom društvu etika je dobila prvoklasno značenje jer, uz sve ostalo, mi idemo prema informatičkom društvu, a ono ne trpi laži.
Laž zatvara kanale informacija.
Potrebno je pokazivati etičku opasnost od laži, navoditi primjere iz literature ili života velikih ljudi.
Postoje opasne i za nas čak nesretne istine.
Npr. ekstremni slučaj: smrtno bolestan čovjek ne želi razmišljati da će umrijeti, on se radije prepušta iluziji.
Zaljubljeni se čovjek u kritičnoj situaciji također rado prepušta iluzijama.
U životu postoji opasna istina, a postoji i spasonosna laž i svaki se čovjek na svoj način hvata za nju.
Kao što je rekao Puškin: „Ah, mene nije teško prevariti, ja želim biti prevaren.“
A Goethe je rekao: „Više volim opasnu istinu, nego spasonosnu laž.“
Zašto?
Zato što će istina sama ispraviti svoju štetu, a laž nikada.
Goethe je zapravo istaknuo ispravan pedagoški etički princip: ako vidite čovjeka onakvim kakav on zaista jest i u skladu s tim se prema njemu odnosite, on će postajati lošiji; ako ga vidite onakvim kakvim treba biti i u skladu s tim se odnosite prema njemu, on će postajati onakvim kakvim može biti.
Čovjeka je potrebno zavesti mogućnošću da bude dobar čovjek.
Tko i kako može poučavati etiku?
Etika se poučava samo na primjerima.
Ne na apstraktnim primjerima, nego na povjerenju prema ličnosti.
Odmah poslije rata nalazio sam se u Lavovu gdje su još postojale poljske katoličke crkve i ušao sam poslušati jednog svećenika.
Držao je propovijed o tome, koliko sam shvatio, da u Poljskoj nikada nikakvog ateizma neće biti.
Govorio je vrlo jednostavno, uvijek je najvažnija jednostavnost.
„Bio sam ovdje u vrijeme okupacije“, govorio je svećenik, „i vidio kako su Nijemci vodili ljude u smrt.
Ljudi su išli kao stado ovaca“, ovdje je povisio glas, „no, Bog nije stvorio čovjeka takvim.
Čovjek mora odlučivati.“
On nije rekao kako odlučiti, no to je i tako bilo jasno: ili ćeš sam donijeti odluku da ćeš umrijeti, i tada se boriš i bacaš na puškomitraljeze, ili će te povesti u smrt…
No, u svakom slučaju, treba donijeti odluku. Svoju odluku.
Dakle, u etičkim pitanjima ne postoje gotovi recepti?
U moralu se ne smije biti dogmatik i apsolutist.
Postoje takvi ljudi, pravdoljupci, koji se cijelo vrijeme bore za pravdu.
No, život je složeniji.
Predstavnik ruskog simbolizma Andrej Belij rekao je: „Kakva je sreća biti vojnik!
Ovdje su naši, a tamo njihovi.
Koja jednostavnost!
Koja jasnoća!“
Pa odredite u životu gdje je prijatelj, a gdje neprijatelj.
To je vrlo težak zadatak.
U svakom čovjeku postoje i pozitivne i negativne crte.
No, koliko god je to neobično, čovjek uvijek instinktivno osjeća što je dobro, a što zlo.
Pravedne puteve treba tražiti ili instinktom ili zdravim iskustvom.
No, čovjek je ponekad slab i radi pogreške, negdje treba znati oprostiti, negdje pronaći suglasnost, no naravno, ne smiju se izgubiti vrijednosti koje usmjeravaju.
Kojim vrijednostima u odgoju i obrazovanju teži suvremeno društvo?
To je jako ozbiljno pitanje.
Ovdje treba uzeti u obzir jednu okolnost: društvo prema kojem mi idemo ispravno nazivaju društvom znanja.
I danas sigurnost ne daje novac nego visoki standardi obrazovanja.
Nastaju škole slične pariškoj “École normale” gdje studenti uče rješavati heurističke zadatke i zato ih šalju raditi, a budući da još uče, daju im stipendiju, stan, sve što im je potrebno.
Moj je prijatelj bio u “École normale” na ispitu iz povijesti.
Nisu ga pitali nikakve datume i nikakve činjenice (činjenice i datumi mogu se naučiti napamet), zadali su mu samo jedan zadatak: „Poznato je da je Napoleon napisao jedanaest pisama engleskom ministru Pittu.
Do nas je došlo deset pisama.
Napišite jedanaesto pismo.
U njemu može biti samo jedna fraza, no Vi trebate znati o čemu je on mogao pisati, a što je najvažnije, stil mora odražavati epohu.“
Kakav ispit!
No, pruža li obrazovanje samo po sebi, makar i najbolje, smislen i ispunjen život?
Naravno, potrebno je još i voljeti rad, ovladati znanjima, biti savjestan.
Takva znanja određuju sudbinu.
To je humanizacija ili etizacija znanja.
I makar zvučalo patetično, no zapravo je realno i dostižno – treba nadići samog sebe.
Pojednostavljeno, to je ono što je još Platon učio: “Na kraju svakoga dana, upitaj se u čemu si pobijedio samog sebe.”
I ako to budeš postojano radio, naučit ćeš pobjeđivati samog sebe, jer u svakom stvaralačkom činu čovjek pobjeđuje samog sebe, postaje više svoj, otkriva nešto, itd.
To je vrlo važna kvaliteta.
Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!
TEČAJ OSHO ZEN TAROTA!
Prijave i info:
Maja Cvjetanović Laboš
098/953 7245
Grupni i inividaulni tečaj OSHO ZEN TAROTA!
(za one izvan Zagreba, i one koji to žele, također i putem skype-a!)
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/tecaj-osho-zen-tarota-moja-prica-
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/nasi-novi-naslovi#.WPXuhV5ZbW8.facebook
bglavac
edin.kecanovic
