Upisao:

mlabos

26. srpnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

388

PUTA

Gledati, a ne vidjeti

Živimo u zagađenom svijetu i na njega smo navikli. Razina onečišćenja okoliša raste iz dana u dan, prije svega u velikim gradovima. Kako ih ne možemo napustiti, jer nas za njih vežu naše obaveze, jednostavno smo se prilagodili ovoj situaciji. Naši su organizmi stvorili protutijela i mi se, gotovo prirodno, prilagođavamo neprirodnom stanju. Ovaj je proces, međutim, daleko složeniji. Zagađenje se ne ograničava samo na fizički okoliš, već se širi i na psihološki i mentalni plan, onečišćavajući ljudske živote do neslućenih razmjera.

Živimo u zagađenom svijetu i na njega smo navikli. Razina onečišćenja okoliša raste iz dana u dan, prije svega u velikim gradovima.

Kako ih ne možemo napustiti, jer nas za njih vežu naše obaveze, jednostavno smo se prilagodili ovoj situaciji.

Naši su organizmi stvorili protutijela i mi se, gotovo prirodno, prilagođavamo neprirodnom stanju.

Ovaj je proces, međutim, daleko složeniji.

Zagađenje se ne ograničava samo na fizički okoliš, već se širi i na psihološki i mentalni plan, onečišćavajući ljudske živote do neslućenih razmjera.

Obrambena protutijela

Psihološka se nečistoća očituje u grubim emocijama koje se pojavljuju u svim životnim situacijama.

Čini se da su nasilje, agresivnost i ekstremni egoizam uobičajeni u većini društava.

U početku su ovi osjećaji izazivali velike patnje – što čine i danas – no dok se prije čovjek pitao koliko može podnijeti a da ne eksplodira, danas smo stvorili “protutijela“ kako bismo se obranili i nastavili, kako možemo, dalje.

Nesigurnost, strah, bespomoćnost muče nas bez sumnje i dalje, međutim, protutijela su stvorila jedan oblik ravnodušnosti koja samo tako izgleda.

Hladnoća s kojom primamo najveće okrutnosti s kojima se svakodnevno budimo zahvaljujući medijima informiranja, ustvari je jedan način opiranja, izražavanja sljedećeg stava: “Mene se to još uvijek ne tiče, možda će me se ticati kasnije, možda nikada…”

A što učiniti s pokvarenošću koja se neočekivano pojavljuje u svakom kutku, čak i na onim mjestima koja smo smatrali poznatima i sigurnima.

Ponovno je odgovor ravnodušnost, linija manjeg otpora, pretvaranje kao da ništa nismo vidjeli, jer slutimo da bi naš prosvjed, pa makar i uzaludan, mogao ugroziti našu sigurnost.

Neki prihvaćaju igru, opravdavajući je; drugi se sklanjaju s puta, pokušavajući se ne zaraziti.

Na ovaj ili onaj način, protutijela čine to da kao gotovo normalno doživljavamo ono zbog čega bismo se, po savjesti, posramili.

Bolest razmišljanja

Ideje koje trenutačno prevladavaju također su napadnute različitim virusima.

U biti, nije uobičajeno imati ideje, razmišljati; postoji, naprotiv, jedan oskudan skup stavova prihvaćenih od vješto izmanipuliranog javnog mnijenja, i u nedostatku drugog, to je ono što svi vjerujemo da mislimo.

Uslijed bolesti opet su se pojavila “protutijela”: usvajaju se ove ideje – ako ih uopće možemo tako nazvati – a odbacuju sve one koje im se suprotstavljaju.

U dubini, ta pasivnost nije zdrava; ona je tek podsvjesno priznanje da nismo naučili rasuđivati sami i da bi nas, čak i kada bismo to pokušali učiniti, vjerojatno proglasili ludima.

U takvoj situaciji ostaju nam dvije mogućnosti: prepustiti se mutaciji, tvoreći dio lanca generacija ljudi koje su sve umjetnije i sve prilagođenije deformirajućem zagađenju, ili je odbaciti, tražeći načina da se očiste zrak, osjećaji i ideje.

Ova je zadaća vrlo teška: potrebno je oduprijeti se zagađenju koje nas guši i koje nam oduzima snagu za otvaranje prolaza.

Ali, vrijedi truda.

Gledamo, ali ne vidimo

Ne znam je li ono što muči naš svijet poremećaj osjetila ili osjetljivosti.

Čovjekov organizam očigledno je dobro opremljen osjetilima opipa, sluha, vida, okusa i njuha kako bi se dobro razvijao i zadovoljavao svoje potrebe.

Zbog toga mislim da poremećaj leži u osjetljivosti, u načinu na koji koristimo osjete, te u duševnoj i svjesnoj percepciji onoga što opažamo.

Danas je uobičajeno gledati, a ne vidjeti. Oči funkcioniraju, gledaju, ali prelaze letimice preko stvari, ne dajući im značenje.

U tolikoj smo se mjeri navikli na najtužnije, najponižavajuće, najstrašnije i najgrublje prizore, bilo izravno, bilo preko filma ili televizije, da nam se život, općenito, svodi na fikciju koja nas obavezuje tek usput i na trenutke.

Oko nas se svakodnevno odvijaju prizori koji bi nas trebali dirnuti i pokrenuti na reakciju… ali ne.

Sve nam je svejedno.

Ništa nam ne znači čuti viku i plač u susjednoj kući, vidjeti prosjake u prnjama na ulici, vidjeti kako netko nekažnjeno tuče i pljačka drugog, vidjeti one koji bez odredišta lutaju od jednog mjesta do drugog sve dok ne krenu lakom cestom kriminala…

Gledamo, a ne vidimo, ne djelujemo, kao da su ljudi nestvarni ili nevidljivi, kao da se sami nalazimo u nekom neprobojnom omotaču.

S druge strane, ratovi, bijeda, političke igre, korupcija, uništavaju narode na neviđen način, dok međunarodna tijela, osnovana kako bi se izbjegle tragedije, šalju promatrače… one koji gledaju, a ne vide.

Sterilne državne administracije sastaju se sad u ovom, sad u onom gradu, i objavljuju dugačke deklaracije s dobro poznatim osudama i mlakim prijetnjama intervencijama koje se ne ostvaruju zato što su gospodarski interesi daleko jači.

Je li tako teško reagirati?

Mi ljudi uopće ne znamo gledati unutar sebe; oči nam služe samo da bismo gledali prema van, a odsutnost primjećivanja pogađa i unutarnje i vanjsko.

Većina nas živi a da se uopće ne poznaje.

Tako prolaze godine, a planovi i snovi iz mladosti ne postaju stvarnost, jer nam nedostaje jedan živ i aktivan pogled koji bi nas vodio prema djelima utemeljenim na entuzijazmu i volji.

Upravo suprotno, najviše težnje propadaju i umiru zbog ove posebne sljepoće otvorenih očiju koje su nesposobne primjećivati.

Reagirati je, možda, jednako lako kao i preuzeti i adekvatno upotrijebiti ono što nam po prirodi pripada, započinjući tako što ćemo znati sva osjetila i osjetljivost sažeti u jedan inteligentan pogled: oči sa srcem i umom.

Autor: Delia Steinberg Guzmán

https://nova-akropola.com/

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!