ANTUN GUSTAV MATOŠ

Rođen: 13. lipnja 1873. u Tovarniku u Srijemu
Umro: 17. ožujka 1914. u Zagrebu

Tovarnik, rodno mjesto A. G. Matoša, nekadašnje trgoviše i sudište

13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u Srijemu rodio se  Antun Gustav Matoš, jedan od najzanimljivijih književnika u novijoj povijesti hrvatske književnosti.

Zbog očeva premještaja kao dvogodišnjak dolazi u Zagreb.

Kasnije je sam zapisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.

Pokušao je studij veterine u Beču, ali je ubrzo odustao.

Učio je svirati violončelo i to će mu glazbeno obrazovanje pomoći da preživi prognaničke dane.

Godine 1893. Matoš je unovačen, no u vojsci je izdržao tek nekoliko mjeseci.

Pobjegao je, potom je uhićen u Mitrovici i zatočen u petrovaradinskoj tvrđavi, odakle je također uspio pobjeći.

Sljedećih 13 godina živio je kao vojni bjegunac u Beogradu, Ženevi i Parizu.

Godine 1908. konačno je amnestiran i vratio se u Zagreb.

Ubrzo potom položio je ispite za učitelja Više pučke škole, no nikada nije imao stalni posao.

Kao 40-godišnjak u Italiji pokušava liječiti rak grla i uha, na žalost bez uspjeha.  Umro je 17. ožujka 1914. u Zagrebu.

Politički, Matoš je bio gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac u kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske i kada je bio u domovini.

Matoš se javio kao 19-godišnjak pripovjetkom Moć savjesti, objavljenom u starom i uglednom Vijencu.

Težio je da ne bude samo pripovjedač u standardnom deskriptivnom smislu, nego kratak, humorističan, ciničan, ironičan i sarkastičan.

Prve tri knjige njegove novelistike Iverje, Novo iverje i Umorne priče izrasle su na društvenoj i političkoj pozadini događaja u Hrvatskoj.

Najviši literarni domet ostvario je u pripovjetkama s motivom idealne ljubavi, kao esencijalne ljudske težnje, primjerice u Balkonu i Cvijetu s raskršća.

Kao samostalna književna tema u Matoša se javlja krajolik, ali kao povod dubokog, impresionističkog pjesničkog doživljaja.

Hrvatski jezik i hrvatski krajobraz tematska je okosnica i Matoševa pjesništva.

Izdvoji li se kajkavska pjesma Hrastovački nokturno, vrijedna po tome što njome Matoš hrvatskoj književnoj tradiciji vraća zanemarenu dijalektalnu poeziju, kasno se javlja kao pjesnik, tek 1906.

Obitelj Matoš

Do kraja života napisao ih je samo 80-ak, a mnoge su antologijske.

Baveći se hrvatskom domovinom žarom uskraćenog prognanika, ali i promišljenog rodoljuba, najdublje je u nacionalnu problematiku zahvatio u poemi Mora.

Matoš, boem i nesputani intelektualac, bez prestanka je u polemici, oporbi, kritik je oštra pera, katkad nepravedno strog, nekad neprimjerno blag.  

 

No, kao što je težeći skladom i haramonijom pjesničkog jezika obogatio hrvatsku poeziju, tako je i u kritici, polemici, feljtonistici, pa i putopisnoj prozi Naši ljudi i krajevi, Vidici i putovi - Matoš uveo visoka i stroga stilska mjerila.

 

Sirotica

Pred mračnim hramom mršavo siroče,

Prozeblo, s okom već bez plamena,

Na mrazu zebe: — Smiluj mi se, Oče! —

U ljetnom rupcu oko ramena.

A Bog sa križa kanda sići hoće,

No kip je leden, sav od kamena,

A oči se martiru grozno koče

U agoniji kobnog amena.

Oj, prva muko nepoznate žene,

Ja ne vidjeh te nikad, al su mene

To cijelo veče suze palile —

Te dječje suze, što su, čedo ludo,

Pred mrtvom crkvom, čekajući čudo,

Tvoj šal i moje srce zalile.

  

 Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.