Upisao:

mlabos

7. svibnja 2020.

OBJAVLJENO:

PROČITANO

571

PUTA

Carl Gustav Jung – O postajanju ličnosti

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung smatra se utemeljiteljem analitičke psihologije čiji se interes nije zaustavljao na teoretskoj psihologiji i kliničkoj praksi, nego se protezao do alkemije, mistike, istočne i zapadne filozofije, astrologije i mnogih drugih područja koja su mogla dati odgovore na pitanja o smislu ljudskog postojanja.

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung smatra se utemeljiteljem analitičke psihologije čiji se interes nije zaustavljao na teoretskoj psihologiji i kliničkoj praksi, nego se protezao do alkemije, mistike, istočne i zapadne filozofije, astrologije i mnogih drugih područja koja su mogla dati odgovore na pitanja o smislu ljudskog postojanja.

Zbog toga je život ovog originalnog i vrlo utjecajnog mislioca XX. stoljeća bio izrazito dinamičan i neuhvatljiv strogo definiranim znanstvenim okvirima.

U svojoj autobiografiji Sjećanja, snovi, razmišljanja zapisao je: Život mi je uvijek nalikovao biljci što raste iz gomolja.

Njen istinski život je nevidljiv, skriven u gomolju.

Dio koji se pojavi iznad zemlje, traje samo jedno ljeto.

Potom nestane – samo kao kratkotrajna utvara.

No ja nikad nisam izgubio osjećaj da nešto živi i traje ispod vječnog toka.

Ono što vidimo je cvijet, koji je prolazan.

Gomolj je onaj koji ostaje.

Carl Gustav Jung umro je 1961. godine u 86. godini života.

Najvažnija djela iz njegova iznimno opsežnog opusa su: Preobrazbe i simboli libida, Psihološki tipovi, Odnos između ja i podsvijesti, Psihologija i religija, Psihologija i alkemija, Mysterium coniunctionis, Čovjek i njegovi simboli, Sjećanja, snovi, razmišljanja, itd.

Oslanjajući se nešto slobodnije na dva Goetheova stiha često se citira:

Najveće blaženstvo na zemlji će biti
radost koju će nam ličnost pružiti.

a time i iskazuje mišljenje da krajnji cilj i najveća želja svega leži u razvoju one cjelovitosti čovjekovog bića koju označavamo kao ličnost.

“Odgajanje ličnosti” danas je postalo odgojni ideal nasuprot standardiziranom kolektivnom ili normalnom čovjeku, forsiranom od strane opće masovnosti, u ispravnoj spoznaji povijesne činjenice da su velika, oslobađajuća djela svjetske povijesti proizašla od vodećih ličnosti, a nikada od uvijek sekundarne, trome mase, kojoj je čak i za najmanji pokret uvijek potreban demagog.

…Naše se doba ushićeno slavi kao “era djece”.

Ovo neizmjerno proširenje dječjeg vrtića istovremeno ide ruku pod ruku s potpunim previđanjem odgojne problematike koju je genijalno naslutio Schiller.

Nitko ne osporava važnost djetinjstva niti ga podcjenjuje, odviše su jasna teška, često trajna oštećenja nastala zbog glupavog odgoja u kući a kasnije školi i odviše je neodbaciva neophodnost razumnih pedagoških metoda.

Međutim, ako čovjek želi ovo zlo dohvatiti doista u njegovom korijenu, onda se ozbiljno mora postaviti pitanje: kako je došlo do toga i kako to da je i danas još slučaj da se primjenjuju glupe i ograničene odgojne metode?

… Tko želi odgajati, treba i sam biti odgojen.

Danas se još uvijek primjenjuje učenje napamet, a mehanička primjena metoda uopće nije odgajanje, niti za dijete, niti za samog odgajatelja.

Neprestano se govori o tome da dijete mora biti odgojeno kao ličnost.

Ja se, naravno, divim ovom visokom odgojnom idealu.

Ali tko odgaja te buduće ličnosti?

To su na prvom i najvažnijem mjestu obični, nekompetentni roditelji koji su često i sami cijelog života polu ili sasvim djeca.

Tko će na kraju očekivati od svih tih običnih roditelja da budu “ličnosti”, i tko je ikada razmišljao o tome da osmisli metode kojima bi se “ličnost” mogla usaditi roditeljima?

Zbog toga se, naravno, više očekuje od pedagoga, od obrazovanog stručnjaka, koji je temeljito upućen u psihologiju – naime u gledišta ovih ili onih, često dijametralno suprotnih mišljenja o tome kakve su vjerojatno osobine djeteta i kako ih treba tretirati.

Za mlade ljude koji su pedagogiju odabrali za svoj životni poziv pretpostavlja se da su i sami odgojeni.

Nitko vjerojatno neće tvrditi da su istovremeno i svi oni ličnosti.

… Od prosječnog odgajatelja naprosto se ne može očekivati više nego od prosječnih roditelja.

Ako su dobri stručnjaci, onda čovjek s njima mora biti zadovoljan isto onako kao i s roditeljima koji svoju djecu odgajaju na najbolji mogući način.

Bolje je visoki ideal odgajanja ličnosti ne primjenjivati na djeci.

Jer ono što se obično podrazumijeva pod “ličnošću”, naime određena psihička cjelovitost koja posjeduje otpornost i snagu, jest ideal odraslog čovjeka koji se želi nametnuti djetetu u dobu u kojem pojedinac nije svjestan problema odraslog života ili – što je još gore – kad ih svjesno izbjegava.

… Ne dijete, nego odrastao čovjek može dostignuti ličnost kao zreli plod ovom cilju usmjerenog životnog rada.

U dosizanju ličnosti leži ništa manje do najbolji mogući razvoj cjeline jedne određene osobe.

Uopće se ne može sagledati koliki je beskrajni broj uvjeta neophodno ispuniti da bi se ovo postiglo.

Za to je potreban cijeli ljudski život sa svim svojim biološkim, socijalnim i psihičkim aspektima.

Ličnost je najviše ostvarenje urođenog svojstva posebnog ljudskog bića.

Ličnost je djelo najviše životne hrabrosti, apsolutna potvrda individualnog postojanja i najuspješnije prilagođavanje na univerzalnu datost, uz najveću moguću slobodu vlastitog odlučivanja.

Nekoga za to odgajati izgleda mi da nije mala stvar.

To je svakako najveći zadatak koji je postavio moderni duhovni svijet.

… Ličnost se razvija tijekom života iz teško ili pak sasvim nejasno dokučivog zametka, i tek kroz naša djela postaje očigledno tko smo.

Mi smo kao Sunce koje hrani život Zemlje i stvara svakojake ljepote, rijetkosti i zla: mi smo kao majke koje u krilu nose nepoznatu sreću i patnje.

Mi prije svega ne znamo kakva su u nama djela ili nedjela, kakva sudbina, kakva dobra i kakva zla: i tek navečer postaje jasno ono što je započelo s jutrom.

… Ličnost se nikada ne može razviti a da čovjek svjesno i sa svjesnom moralnom odlukom ne izabere vlastiti put.

Ne samo kauzalni motiv, nužda, već i svjesna moralna odluka mora pozajmiti svoju snagu procesu razvoja ličnosti.

Ako nedostaje prvo, naime nužda, takozvani razvoj samo je vježbanje volje; ako nedostaje drugo, naime svjesna odluka, razvoj zastaje u nesvjesnom automatizmu.

Čovjek se, međutim, svjesno može odlučiti za vlastiti put samo onda kad ga smatra najboljim.

Ako bilo koji drugi put smatra boljim, tada će živjeti i razvijati tu drugu ličnost umjesto vlastite.

Drugi su putovi konvencije moralne, socijalne, političke, filozofske i religiozne prirode.

Činjenica da konvencije uvijek na neki način cvjetaju dokazuje da ogroman broj ljudi ne bira vlastiti put već konvenciju i zbog toga ne razvija samoga sebe već metodu i način života na račun vlastite cjeline.

… Pothvat razvoja ličnosti je u stvari nepopularna odvažnost, nesimpatično skretanje sa širokog puta, isposnička ćudljiva težnja za podvojenošću, ili što se već misli o usamljenim čudacima. Stoga nije nikakvo čudo da se oduvijek samo mali broj upuštao u ovu avanturu.

Da su svi odreda bili budale, mogli bismo ih kao ιδιωται, kao duhovno “privatne ljude” izbrisati iz vidnog polja našeg zanimanja.

Ali na nesreću, te ličnosti su po pravilu legendarni junaci čovječanstva, obožavani, voljeni, slavljeni, pravi sinovi božji, čije ime “ni u vjekovima ne zalazi”.

Oni su pravi cvjetovi i plodovi, plodonosno sjeme stabla čovječanstva.

Pogled na povijesne ličnosti dovoljno objašnjava zašto je razvoj ličnosti ideal i zašto je prijekor individualizma pogrda.

Veličina povijesnih ličnosti nikada se nije sastojala od njihovog bezuvjetnog pokoravanja konvencijama, već naprotiv od njihovog oslobađanja od konvencija.

Kao planinska litica oni strše iz mase, koja se grčevito drži kolektivnih strahova, uvjerenja, zakona i metoda – i biraju vlastiti put.

Oduvijek je običnom čovjeku izgledalo čudnovato da se čvrsto utabanim putovima s poznatim ciljevima treba pretpostaviti vrletni i uski puteljak koji vodi u nepoznato.

Što je, konačno, nekome povod da izabere vlastiti put i da se na taj način kao iz magle izdigne iz nesvjesnog identiteta s masom?

Nužda ne može biti, jer nevolja nailazi na mnoge i svi se oni spašavaju pomoću konvencije.

Ne može biti niti moralna odluka, budući da se čovjek po pravilu odlučuje za konvencije.

Što je to, dakle, što neumoljivo odlučuje u korist neobičnog?

To je ono što se naziva nutarnji izbor; iracionalni faktor koji sudbinski gura prema emancipaciji od stada i njegovih utabanih putova.

Prava ličnost uvijek ima izbor i vjeruje u njega, ima vjeru u njega kao u Boga, iako je to, kako bi rekao običan čovjek, samo individualni osjećaj izbora.

Ovaj izbor, međutim, djeluje kao božanski zakon od kojega nema odstupanja.

… Tko posjeduje izbor, čuje nutarnji glas, on je izabran.

Zbog toga legenda i vjeruje da on ima privatnog demona, koji ga savjetuje i čije zadatke mora izvršavati.

Najpoznatiji primjer ove vrste je Faust, a povijesni slučaj je Sokratov daimon.

Primitivni su vračevi imali svog zmijskog duha, kao što je i Eskulap, zaštitnik liječnika, predstavljan pomoću epidaurske zmije.

Ovaj je osim toga imao privatnog demona Kabira Telesfora, koji mu je izgleda čitao ili davao recepte.

… Izbor ili osjećaj izbora nije samo prerogativ velikih ličnosti, već i malih sve do najmanjeg formata, samo sa smanjenjem veličine ovo postaje sve maglovitije i nesvjesnije.

Izgleda kao da se glas nutarnjeg daimona sve više udaljava i da govori rjeđe i nejasnije.

Naime, što je ličnost manja, tim više postaje neodređena i nesvjesna i konačno se nerazličita stapa sa zajednicom, predajući na taj način svoju cjelovitost i pritom se rasplinjujući u cjelini grupe.

Na mjesto nutarnjeg glasa stupa glas socijalne grupe i njenih konvencija, a na mjesto izbora kolektivne potrebe.

… Ukoliko svaka individua ima svoj urođeni životni zakon, onda svaka ima teoretsku mogućnost prije svega slijediti ovaj zakon i tako postati ličnost, to jest dostići cjelovitost.

Ali kako živa bića egzistiraju samo u obliku živih jedinki, to jest individua, životni zakon u krajnjoj liniji uvijek je usmjeren na individualno proživljen život.

Dakle, iako objektivno psihičko, koje se u osnovi ne može zamisliti drugačije nego kao univerzalna i istovjetna datost, znači isti psihički preduvjet za sve ljude, ono se ipak, čim se želi pojaviti, mora individualizirati, budući da nema drugog izbora nego da se izrazi kroz jedinku.

… Kao što velika ličnost socijalno djeluje rješavajući, razrješavajući, preinačujući i sređujući, tako i rađanje vlastite ličnosti ima ljekovito djelovanje na individuu.

To izgleda kao kad se ustajali močvarni rukavac ponovno ulije u maticu nekad izgubljene struje ili kao kad se ukloni kamen navaljen nad sjemenkom koja tada može proklijati i početi sa svojim prirodnim rastom.

Unutrašnji glas je glas punijeg života, šire, obimnije svijesti.

Zbog toga se u mitološkom smislu rađanje heroja ili simbolično ponovno rađanje poklapa s izlaskom Sunca, budući da postajanje ličnosti ima isto značenje kao i povećanje svjesnosti.

Iz istog razloga većina heroja se označava atributima Sunca, a trenutak rađanja njihove velike ličnosti naziva se prosvjetljenjem.

Strah, koji većina prirodnih ljudi osjeća od unutrašnjeg glasa, nije toliko djetinjast koliko bi se moglo pomisliti.

Sadržaji koje susreće ograničena svijest, kako pokazuje klasičan primjer Kristovog života ili isto tako karakterističan doživljaj Mare iz legende o Budi, uopće nisu tako bezazleni, već u pravilu znače opasnost koja je specifična za dotičnu individuu.

U pravilu, ono što nam šapuće unutrašnji glas nije ništa dobro, već zapravo zlo.

To mora biti prije svega zbog toga što čovjek obično nije toliko nesvjestan svojih vrlina koliko mana, a i stoga što znatno manje pati od onog dobrog nego od onog lošeg u njemu.

Kao što sam ranije spomenuo, unutrašnji glas prinosi svijesti ono od čega pati čitava zajednica, bilo da se radi o narodu ili o čitavom čovječanstvu.

Ali ovaj glas to pruža u individualnom obliku, tako da čovjek u početku može pomisliti kako je sve to zlo individualna osobina njegovog karaktera.

Unutrašnji glas unosi zlo tako uvjerljivo da bi doveo do toga da mu čovjek podlegne.

Ako mu ne podlegne, onda u naše Ja ne prodire ništa od tog prividnog zla, i tada ne može doći do obnavljanja i izlječenja.

(Zlo unutrašnjeg glasa nazivam “prividnim”, što zvuči odviše optimistički).

Ako Ja potpuno podlegne unutrašnjem glasu, tada djeluju njegovi sadržaji, kao kada bi umjesto njih bilo isto toliko vragova, drugim riječima ovome slijedi katastrofa.

Ako Ja podlegne samo djelomično i uspije se kroz samopotvrđivanje spasiti od potpunog uništenja, tada može asimilirati glas i tada se ispostavlja da je zlo bilo samo privid zla, dok u stvarnosti donosi spas i prosvjetljenje.

… Problematika unutrašnjeg glasa je puna tajnih zamki i klopki.

To je najopasnije, najklizavije područje, isto tako opasno i besputno kao sam život, ako se odrekne ograda.

Ali onaj tko ne želi izgubiti svoj život, neće ga niti dobiti.

… Da li se zbog toga čovjek može ljutiti na čovječanstvo i na sve one dobronamjerne pastire stada i zabrinute očeve, kada podižu zaštitne zidove, postavljaju djelotvorne slike i preporučuju prohodne putove koji zaobilaze ponore?

Na kraju krajeva, heroj, vođa i spasitelj je onaj tko otkrije novi put k višoj sigurnosti.

Moglo bi se sve ostaviti po starom da ovaj novi put bezuvjetno ne zahtjeva da bude otkriven i da čovječanstvo ne pati pod svim patnjama Egipta sve dok novi put nije pronađen.

Neotkriveni put u nama je kao nešto psihički živo, što klasična kineska filozofija naziva “Tao” i uspoređuje s vodenim tokom koji neumoljivo teče svome cilju.

Biti u Taou znači potpunost, cjelovitost, ispunjeno opredjeljenje, početak i cilj i potpuno ostvarenje smisla egzistencije koji je urođen stvarima. Ličnost je Tao.

Prema izvorniku: K.G. Jung, Duh i život, Novi Sad, 1984.
Priredio Luka Marić

http://nova-akropola.hr

Rad s Osho tarot simbolima, jedna je od najučikovitijih metoda otkrivanja nesvjesnih (potisnutih) obrazaca, kroz 'razgovor' sa samim sobom...dokazano mojim dugogodišnjim radom kroz vlastito iskustvo i iskustvo ostalih sudionika!