Kozmologijski model koji je Platon dao jest “znanstveni model” u današnjem strogom smislu riječi. Iz toga proizlazi da ta konstrukcija, taj teoretski model univerzuma, mora biti prihvaćen kao formalni aksiomski sustav: zbir primordijalnih propozicija, aksioma1, najprije mora biti utemeljen, a sve opažljive manifestacije univerzuma moraju nadalje u načelu biti izvedive kao teoremi iz tih aksioma.
Dakako, moguće je da Platon nije bio potpuno svjestan činjenice da oblikuje model utemeljen na popisu aksioma i da ti aksiomi nemaju drugog opravdanja osim svoje epistemološke dosljednosti.
Ali on je prihvatio ovu ideju: tko god otkrije drukčiji zbir aksioma, tko god može unaprijediti neki drugi model ili ga drukčije pokuša objasniti, ima jednako pravo da ga se sasluša; a bit će izabran samo onaj model koji najbolje odgovara podacima, model koji je “najprihvatljiviji”
(Timej 54a-b, Timej 55d).
Kozmologijski aksiomi
1. Stvarnost je podijeljena na dva područja: inteligibilne2 oblike (eidos, idea), čiste, vječne, nepromjenjive i jednostavne; i složene objekte osjetilnog opažanja, uvijek promjenjive (kinetos) u vremenu.
Ova podjela stvarnosti na dva područja odgovara razlici između postojanja i nastajanja, između onoga što zauvijek ostaje isto i onoga što se nikada ne prestaje mijenjati, između onoga čemu se može pripisati predikat “istinito” i onoga čemu se taj predikat ne može pripisati.
Jedino se za spoznaju inteligibilnih oblika može reći da je “istinita”. Međutim, konačna, prolazna i ograničena ljudska bića ne mogu u ovom svijetu dosegnuti takvu spoznaju. Poznavanje tih božanskih entiteta isključiva je povlastica bogova i malog broja njihovih prijatelja (Fedar 278d). Spoznaja usmjerena na svijet objekata osjetilnog opažanja, koju Platon klasificira kao “mišljenje” (doxa), niži je oblik znanja koji u najboljem slučaju doseže samo sličnost s istinom.
2. Dobro zauzima osobit položaj među oblicima.
Dobro je inteligibilni oblik između ostalih: Pravednosti, Jedinstva, Čovjeka, Životinje itd., ali igra ključnu ulogu unutar platoničkog sustava, posebno u Timeju. Ovaj oblik prenosi na druge inteligibilne oblike ova osobita obilježja: ljepotu, harmoniju, red, jednostavnost. Prema Platonovom predloženom kozmologijskom modelu, ostali inteligibilni oblici tada prenose ova obilježja na osjetilne objekte.
3. U osjetilnom svijetu, sve što nastaje – nastaje kao posljedica uzroka.
Uzročnost je jedino primjenjiva na osjetilni svijet budući da u stvarnosti inteligibilnih oblika, koji su prema aksiomu 1 vječni i nepromjenjivi, nema promjene, i prema tome u inteligibilnom svijetu nema uzročno-posljedične veze.
U osjetilnom svijetu promjene znače odnose među elementarnim komponentama (vječnim i nepromjenjivim), ali sve su promjene podložne kauzalitetu3 i mogu se, koliko je to već moguće, matematički izraziti. Riječ “uzrok” (aitia) posuđenica je iz pravničkog rječnika, u kome označava odgovornost, a ovdje označava ovaj lanac odnosa.
4. Osjetilni svijet rezultat je božanskog uvođenja reda.
Jedan od uzroka osjetilnog svijeta jest bog, zvan također “otac”, “stvoritelj” i “demijurg”, najčešće korišten izraz. Ovaj bog ne stvara svijet; njegovo je djelovanje ograničeno na djelomično uređenje primordijalnog kaotičnog supstrata (ref. aksiom 7).
5. Demijurg je dobar (agathos).
Dobrota demijurga nalaže mu određeni način djelovanja (ref. aksiom 10).
6. Demijurg nije svemoguć.
Ovaj bog nije svemoguć, iz dva razloga postavljena u obliku aksioma. Inteligibilni Oblici i khora, primordijalna tvar ili “medij prostora”, postoje neovisno o njemu (aksiomi 1 i 7). A demijurg se mora suočiti s ananke (aksiom 8), koji se uvijek opire njegovu naporu uvođenja reda.
7. Demijurg uređuje primordijalnu tvar, khoru.
Khora je istodobno ono u čemu se nalaze osjetilni oblici (prostor ili mjesto) i ono od čega su oni načinjeni (nešto poput materije). Khora (“medij prostora”) hibridni je entitet. Vječan je, postoji čak prije nego što demijurg u njega uvede red. Ali sve što se nalazi “u” khori i sve što je nastalo “iz” nje (osjetilni svijet) stalno se mijenja… khora je vječna i ne poznaje uništenje; osigurava uvjete za sve što nastaje, ali je doživljavamo nekom vrstom “mješovitog rezoniranja”, a ne osjetilima ili uvjerenjima… khora je primateljica i zaštitnica svega nastajanja (Timej 49a).
8. Uzrok, ananke, neprekidno odolijeva redu koji demijurg pokušava uvesti u svijet.
Izraz ananke u drevnoj Grčkoj općenito je prevođen kao “nužnost” (prevladavajući zakon materijalnog univerzuma, suštinsko je svojstvo khore). Platon smatra da je ananke “uzrok”, ali negativan, označen kao “lutajući uzrok” 4, budući da predstavlja ne-racionalni element koji se trajno opire demijurgovu nastojanju uspostavljanja reda.
Prije demijurgovih intervencija, djelovanje ananke u khori je takvo da se četiri elementa, za koje se vjeruje da stvaraju cijeli osjetilni svijet, “ponašaju bez reda i mjere (alogos kai ametros)” (Timej 53a). Ananke se nastavlja manifestirati u osjetilnom svijetu kao “lutajući uzrok” nakon što se demijurg povlači od svijeta. Kao posljedica, u univerzumu zauvijek postoji faktor kompleksnosti i nereda.
9. Objekti osjetilnog opažanja, uključujući nebeska tijela, sačinjeni su od samo četiri elementa: vatre, zraka, vode i zemlje.
Ovdje Platon slijedi tradiciju koju je vjerojatno uveo Empedoklo i koja je bila općeprihvaćena sve do rođenja moderne kemije u XVIII. stoljeću.
10. Sve što dobrohotan demijurg (aksiom 5) može učiniti, nastojeći uvesti red u khoru (aksiom 4), jest upotrijebiti “savršenu paradigmu” kao svoj model i pokušati postići da rezultat njegovih napora bude najbolja moguća kopija (eikon) toga modela (aksiom 6).
Iz do sada postuliranih aksioma proizlazi da se demijurgovo nastojanje sastoji iz transformiranja kaotičnog prostorno-materijalnog supstrata u konstrukciju uređenu prema simetriji, što je operacija koja će sama po sebi omogućiti imenovanje stvari osjetilnog svijeta. Da bi to ostvario, demijurg uzima kao model ono što Platon naziva “savršenom paradigmom”, inteligibilnu stvarnost kojom upravlja Dobro. Tako modeliran univerzum predstavlja sljedeće kvalitete u njihovom najvišem značenju: ljepotu, simetriju, red, harmoniju, jednostavnost itd.
11. Kao kopija savršene paradigme, osjetilni svijet koji je stvorio demijurg ne može biti ništa drugo doli živo biće čije je tijelo sačinjeno od četiri elementa (ref. aksiom 9), a čija je duša (psukhe) obdarena razumom (nous) (ref. aksiom 12).
Najizrazitija značajka živog bića jest autonomni princip pravilne promjene i kretanja (kinesis). Taj je autonomni izvor reda Platon nazivao “duša” (psukhe) i time ponovno jednoj drevnoj riječi dao novo značenje. I upravo ta duša obdarena razumom (nous) izravno objašnjava pravilno, uređeno i trajno, takoreći “razumno” kretanje nebeskih tijela… svjetska duša sebe stavlja u ulogu “gospodarice i vladarice” (Timej 34c).
12. Kao prijenosnik razuma, svjetska je duša matematički strukturirana.
Opseg aksioma 12 jedino možemo razumjeti ako razmotrimo ulogu simetrije u Platonovoj kozmologiji. Riječ summetros, nastala u staroj Grčkoj od riječi metron, jedinice za mjeru, ima značenje “s uobičajenom mjerom”. Ako se stvari mogu mjeriti standardnim mjerenjem, nazivamo ih “mjerljivima istim standardom”, u suprotnom to nisu. U standardnom mjerenju pojavljuju se proporcije. Zato se može reći da su stvari u pravoj proporciji (analogoi); a ako je proporcija uvijek ista, tada su te stvari i simetrične. Prihvaćanjem takvih ideja, “simetrično” može postati sinonim za “harmonično”, i što je još važnije, za “uređeno” (kosmetos).
* * *
Matematički oblici kojima danas izražavamo elementarne čestice puno su složeniji od geometrijskih oblika koje su postavili Grci. U oba slučaja ovi oblici izviru iz određenih jednostavnih matematičkih temeljnih postavki… U konačnoj analizi, u oba slučaja, pojam materije u suštini je matematički koncept. Temeljna srž svega materijalnog, kako za nas, tako i za Platona, jest matematički oblik, a ne tek neki materijalni sadržaj.
Heisenberg je dakako vidio izvanrednu sličnost između Platonove teorije materije i njezina suvremenog pandana, i to na temeljnoj aksiomskoj razini. Teorija materije je doista u Timeju zasnovana na sljedećim aksiomima.
13. Cijeli univerzum može se svesti na zasebne, elementarne komponente.
14. Takve elementarne komponente beskrajno su male i stoga “nevidljive”.
15. U osnovi, te komponente su matematički entiteti.
16. Tih zasebnih komponenti brojčano je malo, jednostavne su, nezamjetljive i neuništive.
17. Ti entiteti su osnovne komponente svih osjetilnih objekata; sve je u univerzumu od njih nastalo.
18. U univerzumu se svi vidljivi fenomeni, koje Platon naziva “promjena”, mogu svesti na interakcije između elementarnih komponenata.
19. Ove se interakcije mogu jedino matematički opisati.
20. Ne postoji faktor kompleksnosti povezan s određenom skalom veličina. Za svaku razinu, od mjerne skale mikroskopskih stvarnosti nevidljivih golim okom pa do gigantskih astronomskih objekata, objašnjenje vidljivih fenomena može se jedino naći u elementarnim komponentama koje slijede iste matematičke zakone.
Kao i u slučaju s velikim dijelom temeljnih ideja koje je Platon iznio u Timeju, ni ova teorija materije nije stoljećima bila niti prihvaćena niti shvaćena. Te su ideje ponovno otkrivene tek u XIX. stoljeću i moderna ih je fizika dovela do modela materije. Platonove pretpostavke reduciraju sve objekte osjetilnog opažanja na “pojave” koje su rezultat kombinacije elementarnih čestica, malobrojnih i jednostavnih, te matematičkih pravila koja upravljaju njihovim korelacijama… Timej geometrijska svojstva, kakva imaju pravilni poliedri kojima odgovaraju četiri elementa, dovodi u vezu s fizičkim karakteristikama koje ti elementi predstavljaju kada su percipirani osjetilima.
21. Univerzum nije jednolik.
Kretanje vidljivo u univerzumu, njegova stalna promjena, posljedica je nejednake veličine elementarnih poliedara… kretanje neće nikada postojati u stanju homogenosti ili jednolikosti (Timej 57e). Veličine elementarnih poliedara koji stvaraju sve osjetilne objekte moraju također biti različite. Izostanak jednolikosti tvori uzrok promjene koja uvijek djeluje na osjetilni svijet, promjene koju svjetska duša pokušava dovesti u red, ali samo tamo gdje ona upravlja kao njezina gospodarica i vladarica.
22. U osjetilnom svijetu nema vakuuma (Timej 58a, ref. 79c).
23. Sfera svijeta obuhvaća sve što je tjelesno. Unutar te sfere, četiri elementa prostiru se u četiri koncentrična sloja (Timej 33b, 53a, 48a-b).
Ta četiri koncentrična sloja vuče kružno gibanje koje pokreće čitavu sferu. Budući da nema vakuuma (aksiom 22), elementarni poliedri se ne mogu protezati izvan sfere. Unutar nje, mogu se kretati samo u vječno ispunjenim međuprostorima koji nastaju zbog nepostojanja homogenosti poliedara (aksiom 21). Otuda lančana reakcija koja proizlazi iz kondenzirajućeg procesa, ona potiskuje mala tijela u međuprostore između velikih (Timej 58b, ref. 76c i Zakoni X 849c).
Moderna kozmologija
Ono što suvremenu kozmologiju čini znanstvenim istraživanjem jest matematički opis univerzuma, koji je postao moguć tek poslije Keplerovih i Galilejevih postignuća u razdoblju renesanse, u razdoblju koje se podudara s ponovnim otkrićem i prijevodima svih Platonovih rukopisa. Suvremenu kozmologiju možemo definirati potragom za matematičkom formulacijom koja prirodne fenomene uzima u cjelini. Međutim, kozmologija nije znanost svega postojećeg, već znanost koja prikuplja i slaže prirodne fenomene u cjelinu, u jedinstvo nazvano “univerzum”.
Mi ljudi današnjice zapleli smo se, zbog čudnovate dominacije suvremene znanosti, u bizarno krivo shvaćanje da znanost predstavlja izvor znanja i da se razmišljanje mora pokoriti znanstvenom sudu. Ali što god mislilac može izraziti, nikada ne može biti logički niti empirijski potvrđeno niti pobijeno. A nije ni pitanje vjerovanja. Tome se može pristupiti jedino kroz propitivanje-promišljanje. A što god se promatra na takav način, uvijek je vrijedno ispitivanja…
Tekst M. Heideggera, ovdje u slobodnom prijevodu, tvrdi da “istinsko” znanje (episteme) nikada ne može proizići iz prirodnih znanosti kako se one danas shvaćaju i da je jedina preostala dostupna opcija neumoljiva preformulacija pitanja, neprekidno ponavljanje pitanja koja vrijedi postavljati.
Znanstveno istraživanje se (također) zasniva na sustavu pretpostavki, privremeno prihvaćenih kao temelj teoretskog modela fizičkog svijeta, odnosno na aksiomima. Aksiomski sustavi na kojima se temelji kozmologija Platonovog Timeja i standardni Big Bang model dovoljno ilustriraju ovo važno pitanje. Iz toga proizlazi da se analiza znanja otkrivena znanstvenom metodom mora fokusirati na sustav aksioma dopuštenih u svakom pojedinom slučaju.
Ali propitivanje o tim aksiomima jednako je pripajanju dodatnih aksioma u sustav. I zato početno pitanje može biti preformulirano. Umjesto pitanja: Koje znanje prenosi znanost? sada pitamo: Koje to znanje prenose aksiomi, a da ga znanstvenici smatraju istinitim i valjanim? Složena procedura dopušta da se eksperimentima dobiveni osjetilni podaci zamijene mjerenjima.
(Inventing the universe, Luc Brisson i F. Walter Meyerstein)
1 Aksiom – tvrdnja koja se bez dokazivanja prihvaća da je istinita; polazna tvrdnja koja se drži neupitnom i iz koje se izvode teoremi.
2 Inteligibilan – koji je shvatljiv samo razumom, a ne osjetom; nadosjetilan, pojmovan.
3 Kauzalitet – odnos među pojavama od kojih je jedna (uzrok) nužan uvjet za postanak druge (posljedica); uzročnost, kauzalnost.
4 Uzročnost koja nije podređena krajnjoj “svrsi” – Dobru, već je to niz sekundarnih uzroka nepredvidljivog tijeka, sve ono što je rezultat djelovanja ananke.
k
bglavac
irida
