Kako god, volim se prisjetiti nekih zbivanja u vremenu, uostalom voli svatko. Nisam se previše obaziralo na ništa, samo koliko je bilo potrebno ...a gdje sam sad? Tu sam, no ipak drugačija, okrenuta sebi.

 Jeste li primjetili da iz naše nutrime uvijek izvire glas?Opiremo li se tom glasu ili ga pustimo neka nas vodi?Kako kada jer taj tajanstveni glas nerijetko je u suprotnosti sa okolinom i mišljenjima.

 Zbog tih okolnosti sve više slušam taj glas? Zovu ga intuicija.Koliko puta sam u nedoumici i nesigurna dali ga slušati ili ne. Kad god sam ga slušala nisam pogriješila. .....To je dragocjenost koje nismo svjesni. Šalje nam poruke putem našeg srca. A mi ga manje više ignoriramo.

Možda zato što je čovjek zarobljeni okolnostima koje ga prisiljavaju prilagoditi se svemu, mnogo puta i nepotrebnom, samo ne svojoj intuiciji.  

Nekad hodam otvorenih očiju, a ništa ne vidim, ipak blagoslovljena sam, ne treba sumnjati u to. Pogledam  očima u svoje srce i vidim kako ništa nije obićno,već  je savršeno.

Prihvačajući glas intuicije prihvačamo slobodu, prosvjetljenje i  mir će našom ljubavlju doći do izražaja.