„Nepodnošljiva lakoća postojanja“ – Milan Kundera

PRVI DIO: LAKOĆA I TEŽINA

„Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.

Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni.

Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?“

„Čovjek nikad ne može znati što treba željeti, jer živi samo jedan život i nikako ga ne može usporediti sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.

Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost usporedbe. Čovjek sve proživljava prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već život sam?

Ono što se događa samo jednom kao da se nikad nije ni dogodilo. Ako čovjek može živjeti samo jedan život, to je kao da uopće ne živi.“

Ne treba previše analizirati.

Ne treba sve propitivati.

Ne treba umovati i komplicirati.

Treba samo disati i svakog trenutka, bio on sretan ili bolan jednostavno BITI.

Na taj način život je jednostavan i lak.