U većini običnih dana imam ustaljenu rutinu.

Dignem se, odem u kuhinju, virnem na prozor i pozdravim novi dan, zahvalim Bogu što sam doživjela još jedan dan, u hodu stavim džezvu s vodom na vatru, odem se umiti, popijem jutarnje lijekove da ne zaboravim, u radnom sobičku upalim komp, provjerim poštu, zalijepim djeci u našu obiteljsku grupu jedno malo srce (da znaju da sam dobro i da mislim na njih i da se ne brinu),odem zakuhati kavu i krenem obavljati redakcijske obveze uz razbuđujući miris.

Na uvodnoj slici je čaj koji ja pijem pod večer jer sam dežurna do 2 h u noći, a često i duže. Evo, noćas sam nakon završenog dežurstva taman htjela ugasiti komp, kada sam primijetila zabrinuto pitanje naše fande, pa sam joj odgovorila da se ne brine, točno u u 2,30h.  

E, sada kreće multitasking, istovremeno i naizmjenično uređujem tekstove, odgovaram na redakcijsku poštu, radim na telefonu i sve drugo što dan donese i tako svaki dan, sve dane u tjednu, mjesecu i godini. Tako dugih 16 godina koliko postoji Magicus. U Budimpešti su me nazvali nedruželjubivom jer sam rijetko imala dovoljno vremena za zajedničko ubijanje dosade, a možda su samo bili ljubomorni. 

Zadnji dan u prethodnom mjesecu i prvi dan nastupajućeg mjeseca su mi najnatrpaniji, jer slijede sva mjesečna administriranja, dokumentacija, računi i fakture plus osvježavanje desnih boksova koje mi uzme puno vremena. Za ovaj mjesec sam u zaostatku, čekaju me još dva boksa za osvježiti.

O danima kada moram bilo kuda ići, doktoru, knjigovođi, u tv emisiju, taj poremećaj ritma krpam kompromisnim rješenjima u hodu.

Tako je to, rituali stvaraju naviku, navike stvaraju rutinu, a rutina odražava stabilnost koja je nama vagama jako važna, za tjelesno i duševno zdravlje.