Zato što nitko nije prorok u svom selu..., niti sam ja objektivna prema njima, niti bi me oni objektivno i ispravno čuli... Preblizu smo jedni drugima, predobro se poznajemo da bi objektivnost bila moguća...

To ne znači da me svi nabrojani povremeno ne gnjave s pitanjima.Moja vlastita djeca često kažu:

- Mama, svima gledaš, a nama nećeš nikada.

Njima uvijek kažem da su ionako dobili najbolji dio mene i da im više od toga ne mogu i ne znam dati, ali im mogu preporučiti kolege čiji rad cijenim.

Ni prijateljima, znancima i rodbini ne dajem profesionalne savjete, jer i ja sam samo ljudsko biće i realno bih pokušala zaobići loše stvari koje vidim (prečesto) ili bih uljepšala nešto i takvim radom vjerojatno nikom ne bih pomogla, dapače iz takvog rada dugoročno bi mogle nastati velike štete...

A vjerojatno me ni oni ne bi objektivno čuli i shvatili i eto nevolja, ne bi popravili ni ono što mogu popraviti...

I samo još nešto za kraj..., često mi se događa da mi moji klijenti pokušavaju postati prijatelji, što svakako nastojim izbjeći...., jer onda više ne mogu s njima raditi iako oni baš zbog tog rada nastoje zadobiti moje prijateljstvo ne shvaćajući da je cijena takvog prijateljstva gubitak savjetnika. Naprotiv, oni naopako misle da ako mi budu bliže, mogu dobiti više od mene.

Ne znam kako problem distance i obrješavaju liječnici sa svojim pacijentima, ali znam da nijedan odgovoran liječnik ne liječi svoje najbliže, nego ih obično pošalje kolegi u kojeg ima povjerenja...jer, "nitko nije prorok u svom selu"...

A ima te li vi ovakvih ili sličnih problema i dilema?