Biti drugačiji

Ne da sam ja željela biti drugačija, ja sam bila drugačija, skoro bih rekla da sam bila, nečim posve nevidljivim obilježena oduvijek. I nisam ja sebe izdvojila, oni su me izdvojili po nekim  svojim kriterijima.

Na puno mjesta i puno puta sam već spominjala da sam bila nekako drugačija od svojih vršnjaka, ali na neobičan način. Naime, oni bi se jatili oko mene i uvijek me bombardirali pitanjima, iako im ničim nisam davala povoda oni su bili uvjereni da ja znam sve odgovore. Strpljivo sam odgovarala jer im je stvarno bilo stalo do mog mišljenja, čak i u onim najbanalnijm stvarima. Ponekad sam se posve bezuspješno pokušavala obraniti od bujice njihovih pitanja, a oni, lukavci jedni, tada bi pribjegavali povjerljivim pitanjima "u četiri oka".

Da me nisu mogli gnjaviti svojim velikim i malim znatiželjama, vjerujem da bih im bila posve nezanimljiva, čak dosadna.

Čak je i moj otac, inače zatvoren, strog i ozbiljan čovjek nakon ispijanja kave, zamišljeno vrtio prazan fildžan, a onda ga oprezno poklapao na tacnu. Nakon nekog vremena bi dizao ocijeđeni fildžan i posve ozbiljno ga pružao meni s riječima: "De ti sine pogledaj, šta tu meni piše".

Uzalud sam se ja branila da ja to ne znam, da ništa ne vidim, on mi je uporno gurao taj fildžan u ruke.

I dan-danas se pitam kako su drugi oko mene u meni djetetu vidjeli nešto što ni sama još nisam oblikovala čak ni u slutnji?

Sve ostalo je povijest..