Sin me vozi u grad, da nešto obavim brzinski i što prije se vratim doma. Imam posla, a i ne osjećam se dobro ako sam predugo na ovom ljetnom suncu. Opet se sudarim sa ljetnim radnim vremenom i dođem na zatvorena vrata. Ne želim čekati na suncu, pa mahnem sinu da odemo na piće na obližnju terasu.

On mi na putu do terase priča da svakodnevno upoznaje mlade strance koji su oduševljeni Zagrebom i Hrvatskom. Ja na terasi sjednem u hladovinu, on ode do toaleta. Ka mom stolu lijeno, s noge na nogu mi prilazi konobarica, s odbojnim izrazom dosade na licu. Zamolim je da naručim malo kasnije dok mi sin dođe za stol, jer se nismo dogovorili što ćemo uzeti. Ona se rezignirano, bez riječi okrene i ode. Brzo dođe moj sin i ona se opet dogega do nas. Mlada, a tako bezvoljna. Pitam je:

- Koje vrste crnog piva imate - ona nabusito, s istom dosadom na licu ispod glas procijedi:

- nikoje - i krene od stola, bez da pita želimo li nešto drugo, Onda u pola koraka zastane, napola okrenuta prema nam i kao da se probudila iz bunila dobaci;

- Samo crni Tomislav,

Naručim jednu pivu i dvije čaše (nemamo previše vremena), ona to lijeno donese, ja platim i sažaljivo gledam za njom, misleći kako sa takvim stavom neće baš skupit tringelta, a bome ni ikuda stići u životu. Pratim to njezino lijeno geganje oko drugih stolova. S istim izrazom dosade na licu prilazi svakom stolu. Definitivno ovo nije posao za nju, a nekako mislim da bi se jednako odnosila i prema bilo kojem drugom poslu.

Pitam se šta bi turisti u našem gradu rekli na posluživanje ljetnog osvježenja s dosadom...?