Bila je neumorna. Trčala je od kad pamti. Kod nje sve je moralo biti sređeno „jučer“, ne danas, ne sutra  ili stigne se, već jučer. Možda se u svom  trčanju željela približiti tom „jučer“ iako je bila svjesna da je to nemoguće i nepotrebno. Ipak je tvrdoglavo trčala. Iz godine u godinu bivalo je to sve teže. No nije posustajala, već je sad sa ljutnjom trčala.  Snage joj više nisu dopuštale sve srediti „jučer“pa ćak ni danas. Po malo prestala je razmišljati i ne se obazirati na to kada i kako će stići što obaviti ali ipak je neumorno trčala. Jednog dana iscrpljena dotrči do hrasta. Sjedne ispod njegove sjenovite krošnje i zaklopi umorne oči. Ubrzo osjeti da je netko kraj nje. Otvori oči i ugleda siluetu preljepe žene. Nije se uplašila već upita;

„Tko si ti?“

„Ja sam smrt.“.. Dobi odgovor.

Nakon kratke šutnje prokomentira.

„Znaći došlo je moje vrijem, došla si po mene“.

Smrt se nasmije pa doda.

„Niti si se uplašila niti si iznenađena mojim izgledom“.

„Zašto bi? Ionako  sad više ništa nije bitno. No reci mi koja je tvoja uloga u ovim našim životima kad te se ljudi toliko boje, a kako vidim ti si prelijepa, iz tebe zraći mir i toplina?“

„Da bojite me se nepotrebno. Tu sam da vas utješim na odlasku iz života, odagnam od vas strah i mirne vas povedem kući. To je sva mudrost. Koliko vidim tebe ne trebam tješiti već te samo povesti. Jesi li spremna?“

Žena pruži ruku, a smrt je prihvati i pomogne joj da se podigne.

„Heeeej kud si jurnula, uspori... ili si mi mislila pobjeći?“

„Ne nisam.“

„Pa krenimo onda polako, ovdje se ne trči.“

Otiđu mirno gotovo lebdeći.