U žarištu puteva naših

Znam da postojiš
negdje u izmaglici budućnosti,
čekaš, baš kao i ja,
da putevi nam se ukrste,
isprepletu i prožmu
u toj čežnji od početka stvaranja,
čežnji za odjekom stapanja
u kozmičkom sjecištu,
jer,
obojica znamo, slutnja nas prati
od prvih dana ovdje,
sjećanje na obećanje
koje smo dali jedno drugom
još dok sjene smo bili.

Usud nam je takav:
prvo kroz zemlju vjetrova proći
i očvrsnuti na tlu jalovom
kamenitom, suncem sprženom
i pijeskom uskovitlanim izbrušenom.
Znali smo da prekaljeni kad budemo
i mudrost savladamo,
čovjek
kad postanemo,
ne mine nam susret davno određen,
upoznavanje naizgled novo,
jer,
osjećaj taj
da nedostaje netko, onaj drugi,
nije jer sebe nismo znali,
duša nešto više traži,
tebe,
suputnika mog od kad svjetlo
zasjalo je prostranstvom nebeskim.
I sad u tijelu žudim
s tobom da zemljom ovom hodim.
I čekam te,
mislima već
u žarištu puteva naših.

(24. lipnja 2009.)

www.boris-pecigos.com

Žarište (fokus)
2006., akril na papiru, 100 x 70 cm