Stapanje

Ta igra spolovila opčarava…
Zadihani, znojni, usijanih lica,
uzgibanih tijela
vrućih
od bujice što žilama teče,
usne dotiču resicu ušnu
poljupcem vlažnim
koji niz vrat klizi,
mekan
topao
mirisan,
a jezika vršak tek poput pera
niz auru kralježnice
trnce tjera da kožom se u ugodi šire,
naježenom,
a brada neobrijana tek što radi
kad niz polutke dvje
u prepone intime siđe,
i niže, sve do koljena pregiba
gdje dah se sliježe, a prsti
nestašni, svoj put traže
diraju
osjećaju
vide
obline, teksturu nježnu, suptilnu,
i stopala,
svod meki kraj prstiju deset
što zahvalno se dodiru predaje,
pa uz bedra, obrazom
osjećajući,
pružajući,
dok usta ne prime čežnju svoju
uz strasti uzdahe,
i energiju što u valovima
oba tijela zapljuskuje
poput oceana nepreglednog…
oko pupka nos se igra
trncima opet,
a ruke do bradavica sežu
prije nego dah ih stigne,
u gibanju ritmičnom
prema pazusima mekim,
sve dok usne se s usnama ne stope
u cjelovu ljubavi,
dva tijela kao jedno prožeta
u ekstazi većoj od njih smrtnih,
vječnosti otvorena koja struji
u sjedinjenju što u trenu
prolazi.
Ta igra spolovila…

(30. svibnja 2009.)

www.boris-pecigos.com

U spavaćoj sobi
2007., akril na platnu, 100 x 80 cm