Rascjep

Bio je samo netko u prolazu,
mladić iz razreda
ni po čemu osobit,
osim visok i pouzdanja pun,
barem se tako činilo.

Ugledao sam u snu njegov lik
u učionici kao nekad,
osamnaest ljeta stariji,
a opet isti.

Sjedio sam u miru svom
sve dok nije, na odlasku
dotakao ruku moju
na koljenu položenu,
stisnuo mi šaku i
osmjehom me darivao.

Tad izgubio sam sebe.

Praznina kod želuca,
grč,
čežnja neostvariva
koja odavna me mori.
I sad mi se u snu otkri
da još tu je,
ta neka čudna glad
koju nemir prati.

Ne vidim jasno i kriterija nemam
kad gesta bezazlena
kaos toliki mi stvara
i težnju budi nedokučivu.

I pitam se jutrom
kad otjerao sam sna sjene:
Što zbilo se to!?
Ljubav to nije bila,
a nit’ tijela želja slatka,
samo žudnja tjeskobna.

Za čim!??

Izgubio sam sebe u trenu,
smisao više vidio nisam
života svog
osim da budem on,
stranac u prolazu.

I sjećanja mi navru
koliko je neznanaca
kralo mi to nešto iz utrobe.
Ne! Sam im to davah
da nit' znao nisam.
I još uvijek, san mi zbori,
gubim sebe na one u prolazu.

Kao duh sam koji tijelo traži
da domaćinom mu bude,
muško, snažno, sebe svjesno.
Lutam zemljom sve ovo vrijeme
tražeći lik u zamjenu za sebe,
i još ljubavlju to zovem.

Kako samo izgubljen jesam!

Ne vidim tijelo svoje,
svjestan ga nisam,
odbačeno je…
Bol me njegova sili
da osjetim ga bar malo
i pažnju mu pružim.
Stopiti s njim se ne mogu,
već rupe u trbuhu stvaram
dok nemoguće tražim.

San mi znak šalje
da rascjep još tu je,
iscijeliti ga trebam,
no, kako? Ne znam.

(13. lipnja 2009.)

www.boris-pecigos.com