I ptica svakog ljeta novo gnijezdo savija
Čeznuo sam za nekim drugim korijenima, čvrstim,
ne bih li osjećao da negdje pripadam,
da sam na svojoj zemlji usađen, kraj stabala srodnih.
Sanjao sam o jezeru usred vrta prepunog drveća i grmlja,
bilja boja bogatih, mirisa zanosnih i okusa slasnih,
kraj drvene kućice s dimnjakom od kamina.
Žudio sam za kamenom temeljcem koji bi me umirio,
za ljubavlju srodne mi duše s kojom bih dijelio
taj svijet iz bajke, statičan poput slike iz neke knjige.
A zapravo se praznina u meni ispuniti htjela
stvarima, ljudima, ljepotom slike te i vizije iz mašte.
Dano mi je da nakratko okusim taj plod, da zagrizem
u svoju želju i spoznam da okusa je gorkog.
Gorčina me ta ispunila, venama mojim potekla,
trovala me i u postelju rušila, godinama,
dok sam i dalje sanjao, čeznuo, žudio.
Pogledao sam naposljetku u zrcalo i ugledao
pticu selicu nemirnog duha i raširenih krila,
spremnu poletjeti u nova prostranstva.
O kako sam se iznenadio – pa to sam ja,
ptica koja svakog ljeta novo gnijezdo savija
na nekom drugom stablu, u nekom drugom kraju.
(3. listopada 2009.)
bglavac
edin.kecanovic
