Jesen

Pomalo kopnim,
nisu to još neki znaci,
ali znam,
osjećam,
jesen slutim,
dok zrak je još vreo
i titra u idili,
sve savršenim jest,
na vrhuncu dana, i doba.
Sjaj na mom licu,
osmijeh predivan,
veselju naizgled kraja nema,
ali osjećam
sjetu neku koja
kao maglica
skriva se iza mog pogleda,
to jesen
dolazi.

Ma nek ovo traje,
želja je moja,
no, znam,
mijena je stalna,
reče nekad netko.
I pokoji list već
žut vidim
na putu mom gdje leži,
i srsi me neki prođu,
zar jesen tako je strašna!?
Ali što da činim?
Kolo se kreće,
promjenu nosi
kojoj uteć ne mogu.

Mirim se u sebi
dok ruže u vrtu krasne
mirise svoje još nude,
a dan velik zvijezdama
nebo krade.
Jer, i grana suha,
zemlja pusta
maglom prekrivena,
svoje draži nosi slatke,
u klicu što se sprema
da u vrijeme pravo
u život opet
bajni krene.
Zato, jeseni moja, dođi!

(14. prosinca 2008.)

www.boris-pecigos.com

Jesen
2007., akril na platnu, 140 x 70 cm