ASTMA je ljubav koja guši.

To je osjećaj da nemate prava disati.

Djeca oboljela od astme često imaju “prerazvijenu svijest”.

Oni preuzimaju osjećaj krivnje za sve što se događa u njihovoj okolini.

Osjećaju se bezvrijednima, pa, prema tome, i krivima, te žude za samokažnjavanjem.

Promjena okoline ponekad pomaže u liječenju astme, posebno ako obitelj ne pođe s oboljelim.

Obično djeca astmatičari “prerastu” svoju bolest, tj. odrastajući prestanu imati napade.

To znači da će završiti školu, oženiti se, otići od kuće i bolest će postupno nestati.

Ipak, kasnije u životu često će se događati da će neko iskustvo pritisnuti stari gumb u njima, pa će doživjeti novi napad astme.

Oni, zapravo tada ne reagiraju na tadašnju situaciju, već oživljavaju nešto što su doživjeli u djetinjstvu.

 

 

 

RAK je bolest prouzrokovana dubokim ogorčenjem koje se sakriva u nama već duže vrijeme sve dok nam doslovno ne pojede tijelo.

Nešto se dogodilo u djetinjstvu što nam je razorilo povjerenje u život.

Takvo se iskustvo ne zaboravlja; takva osoba živi s osjećajem samosažaljenja ne uspijevajući razviti i zadržati značajne i dugoročne ljubavne veze.

Zbog takvog sustava vjerovanja ona život gleda kao niz razočaranja.

Osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti i gubitka obuzima razmišljanje takve osobe, i tada je vrlo lako kriviti druge za svoje probleme.

Ljudi koji imaju rak uvijek su vrlo samokritični, stoga trebaju naučiti prihvatiti i voljeti sebe da bi ga mogli izliječiti.