Žamor…gomila ljudi…bezbroj glasova i nepovezanih tema…

Umor…umor je sve što osjećam…a jedini saveznik u ovoj „borbi“…moj je osmijeh…

Promatram sva ta lica i pitam se …jesu li i oni usamljeni ,kao i ja,u ovoj gužvi,ili uživaju u društvu što ih okružuje…

…Zatvaram oči na tren i …pokušavam nestati…

Pokušavam stvoriti tvoj lik pored sebe…čuti negdje tvoj glas…a jedino što uspijevam naći je…osjećaj usamljenosti…

…Ne mogu pričati s njima…,samo se osmjehujem ..i iz minite u minutu ,sve više i više želim pobjeći…

Želim pobjeći iz ove  predstave,u kojoj svi očekuju ,ono najbolje od mene…u kojoj  ne plješću za dobro odigran komad…a kritiziraju  za svaki ,makar i slučajno pogrešan korak…pogrešnu riječ…pogled…

…Ne želim biti na pozornici ...al…kako sići s nje…

…Već odavno nema stepenica…

…Da skočim,pa da raširim krila...doletjela bi tebi na prozor…

…I bez ijedne riječi,samo se stisnula uz tebe…zagrlila tvoje ruke…i ostala u tišini tvoje nježnosti…

…Al…tren je brzo prošao…

Otvaram oči…žamor ,gomila ljudi  i …usamljenost ,opet me natjeralo  da mislim na tebe…

...da mislim ,na tišinu tvoje nježnosti…što mi donosi onaj osmijeh na lice …što mi daje snagu …za još jedan dan …za još jednu predstavu…