Nerijetko se događa da se ljudi nekih zvanja liječnici, moreplovci, političari koji su godinama predano radili svoj posao i upoznali teškoće i tajne svoga zvanja, okrenu književnom stvaranju u nekom trenutku svoga rada. Osjete potrebu da nekako humaniziraju posao kojim su se bavili i da iznesu svoje borbe, dileme, pobjede i poraze. No, manji je broj profesionalnih novinara ili književnika krenuo obratnim putem da iz uspješnog književnog rada pobjegnu u neki drugi realniji ili opipljiviji posao.

Jedna od takvih zanimljivih ličnosti je francuska spisateljica Colette (1873. – 1954.). Rođena u prosječnoj građanskoj obitelji u pokrajini Bourgogne koja po obilju i otvorenosti pomalo podsjeća na naš Srijem. Udala se mlada i krenula sa svojim prvim mužem Willyjem u novinarske vode. U to vrijeme nastaje njena serija Claudine. To je slika zrenja i razvitka mladog bića, koje intenzivno doživljava prirodu oko sebe: mijenjanje godišnjih doba, miris bilja i življenje životinja, što se sve isprepliće s njenim psihičkim i erotičkim zrenjem. Te knjige o Claudini doživjele su velik uspjeh i naklade, ne samo u Francuskoj nego i drugim zemljama.

Ali nakon svakog izleta u vanknjiževno područje, vraća se ponovo književnom radu. Slijede naslovi: Rađanje dana, Claudinina kuća, Sentimentalno zatišje, Lazine kovrdže itd. Colette postaje članom Belgijske kraljevske akademije za jezik i književnost i laureat Goncourtove nagrade. Jedno od njenih najviše prevođenih djela je roman Chéri, pisan u zrelijim godinama. To je izvanredna analiza psihologije žene koja stari i koja to razdoblje proživljava hrabro i znalački. Ima to djelo i mnogo autobiografskog.
No ta dinamična, bogata i pjenušava priroda odjednom je opet osjetila da više ne može sjediti za svojim pisaćim stolom i da se mora družiti s Ijudima i stvarati nešto drugo. Poželjela je, kako je to sama kazala, da se bavi ″ljudskijim poslom", pa je u Parizu otvorila ″Institut de beauté" salon za poljepšavanje kako se to onda zvalo. Bila je to 1932. godine nemala senzacija. Klijentica nije nedostajalo jer je bilo "otmjeno" posjećivati salon madame Colette. Bila je tu klijentela iz visokog društva, slavnih žena, glumica, plemkinja i drugih. Sredstva za kozmetiku često je spravljala sama od biljaka, za koje se oduvijek znalo da su korisne u njezi ljepote, kuhala je pulpu od dunje, pripremala cold kreme, sokove od krastavaca, miješala mirise.

Sama je pisala reklamne prospekte, crtala etikete. Na lončićima za kreme bili su njeni portreti koje je sama nacrtala. Bacila se na taj posao sa strašću i ujedno savjesno, kao što je savjesno njegovala i svoj književni stil jer čega bi se god dotakla ta umjetnička priroda, sve je odisalo umjetnošću i životnošću.